Kolerični duh

Open the gates of Hell, open the gates of madness ..

01.08.2017.

Tajna kamene utrobe

U trošnoj kolibici okruženoj šumom, sama je živjela starija gospođa. Bila je jedna od rijetkih žitelja koji su ostali u selu. Bilo da je zima, uz čašu toplog mlijeka kraj ognjišta, ili ljeto, uz logorsku vatru, bakine priče za laku noć su bile običaj kada su joj unučići dolazili u posjetu. Među pričama koje je godinama često i izmišljala, ponavljala se jedna specifična. To je bila, kako je baka govorila, stara legenda njenog kraja.

To ljeto su Milan i Ana završili osnovnu školu. Čim je počeo raspust došli su na selo kod bake Milke, na nekoliko dana. Baki nije trebala mudrost, koju je sticala godinama, da shvati da su prošla vremena kada su unuci provodili čitav raspust sa njom. Bile su to škakljive godine, kada se više nisu mogli zvati djecom, a uprkos njihovim težnjama, nisu bili ni odrasli. Nije ih više zanimao dolazak na selo, igra, pa nekada ni baka. Od razdragane i razigrane dječice, postali su zahtjevni i nezainteresovani tinejdžeri. Za njih se tih nekoliko dana nepodnošljivo odugovlačilo, a za baku koja je slutila da su joj to posljednji dani sa njima, vrijeme je jurilo kao život.

Sumrak je gutao okolinu, a poj ptica gotovo da je usnuo. Baka je izašla iz kolibice u svom vunenom prsluku i zatekla Milana i Anu kako pokušavaju da zapale logorsku vatru. Umilno nasmješeni, pogledali su baku i rekli da je vrijeme za priču. Vatra kao da se zapalila od iznenadne sreće koja je obgrlila bakino srce. Začuo se huk sova, nošen svježinom vjetra, dok se mladi Mjesec nazirao na nebu okupanom nježnim cirusima. Šuma je bila prožeta nekom čudnom atmosferom.

„Mir'še na nevrijeme. Djeco, ne izlaz'te iz kuće sutra“, zastade na tren, pa tiho prozbori, „opet se budi.“

„Djevojka“, upita Ana, kad ju Milan naglo prekinu: „Gluposti, najavili su suvo vrijeme sljedećih deset dana.“

„De šuti seljačino“, odbrusi mu Ana grubo i obrati se baki nagovorljivo, „zašto nam opet ne ispričaš tu legendu bako?“

„Ne svad'te se djeco, reću vas materi“, blago se uzrujala baka Milka razmišljajući da li da im išta priča. Ipak, gledajući ih sjetno, dok im je plamen vatre osvjetljavao lica, sjetila se da joj je to možda posljednja prilika da sa njima provede jedno takvo veče. Djeca su tako brzo rasla, da do tada nije primjetila koliko je ona zapravo ostarila. „U nevrijeme čitav Vitorog zabruji. Tačno moreš čut' kako doziva stado. Nama su fino govor'li da ne idemo oko peć'ne, tu iznad sela. Govor'li su, ima godina od tad, kako je neka mlada čoban'ca, lijepa bila, duge crne kose i uvijek u bijelim haljinama, unišla u pećinu. Koj' ju vrag nagn'o, ne znadem. Ovce se vrat'le, sirot'ca nije. Ko da ju je progutala ta kamena utroba. Vražje djelo, kad vam reknem. Ja se stalno mislim da tu još nešta ima. Nestajalo je poslije nje još drugi' ljudi, koji nisu iz sela, a samo se o njozi priča. Samo se ona čuje kako doziva u svako nevrijeme. Eeee, ajte djeco u kuću, ne mere baba više.“

Ujutru, dok su mislili da je baka u štali, Milan i Ana su se oglušili o upozorenja i uputili ka Vaganskoj pećini. Što su bivali bliže, nebo se više mrgodilo. Vjetar je duvao rastućom snagom. Na pola kilometra od puta, nalazio se veličanstveni, podzemni kraški oblik - razgranata pećina koja je u sebi skrivala mrežu kanala i dvorana. Neposlušni tinejdžeri su stajali pred ulazom, sa neodoljivom željom da provire u nju. Dok su zadirkivali jedno drugo, nisu primjetili da su već ušli unutra. Našli su se okruženi masivnim pećinskim stubovima, stalaktitima i stalagmitima raznih boja. Količini i ljepoti šarolikog pećinskog nakita koji je krasio Vagansku pećinu, niko nije mogao odoljeti.

Gledajući oko sebe, začuli su nepoznate zvukove koji su se širili tim hladnim i mračnim prostranstvom. Ana je najednom vrisnula i krenula trčati prema izlazu. Prije no je stigla izaći začula je Milana kako se grohotom smije: „To su samo šišmiši! Kukavice jedna! Bježi babi pod suknju! Hahahahaha...“

Pomalo povrijeđenog ponosa, ljutito se vrati i udari brata po ruci i uzviknu: „Zašto uvijek moraš biti seljak?!“

Milanov smijeh se za kratko vrijeme pretvorio u knedlu u grlu. Hladan vazduh je naglo prostrujao prema njima iz unutrašnjosti pećine, praćen zvukovima koji su neodoljivo podsjećali na ženske dovike. Snažno je zgrabio sestru za ruku, vukući je užurbano ka izlazu. Njegove namjere je prekinula tamna silueta, koja im je popriječila put u svega nekoliko koraka pred izlaz.

Nevrijeme je počelo da teroriše okolinu. Bljeskovi munja su osvjetljavali prikazu koja je stajala ispred njih. Skamenjeni od straha zurili su u monstruma u prljavim bijelim dronjcima, gotovo mumificiranog lica i sa gustom paučinom na glavi, umjesto kose. Bila je to utvara djevojke koja je prije toliko decenija nestala u kamenoj utrobi Vaganske pećine.

Laganim zamahom čudovišne ruke bacila je Milana na pećinski stub udaljen dva metra od njih. Ošamućen od udarca, gledao je kako monstrum drži njegovu sestru za vrat i upija njen život, pretvarajući je u stalagmit. Ljepota pećine se tog trenutka pretvorila u monstruozno okuženje. Pod bljeskovima munje, pećinski nakit je trepereći prikazivao nebrojane žrtve, vječno zarobljene u krečnjačkom talogu. Vidno osnažena životnom snagom svoje posljednje žrtve, uputila se prema Milanu, kome je neposlušnost prema baki bila zadnja u životu.

Zatišje poslije oluje je nastupilo naglo. Zavladala je tišina, postepeno praćena cvrkutom ptica. Tragovi malih stopa, kratkog koraka, koji su vodili iz pećine do bakine kolibe su iščezli, ostavljajući tajnu kamene utrobe i usamljene starice sigurnom.

07.07.2017.

Srce prašume Janj

"Još uvijek nisam stao s traženjem odgovarajućih riječi koje bi mogle da opišu ono što sam osjetio tog dana u jezgru prašume Janj, u kom nije ostao nijedan trag koji svjedoči da je njime ljudska noga ikada kročila...."

"Sada, kada sam otkrio sve što se zaista desilo, moram da priznam da ne znam koliko još snage moje tijelo posjeduje, da se izbori s udarima zova tog džinovskog srca šume. Ti otkucaji odjekuju u meni, poput zvuka gonga koji dopire iz daljine. Ako još jednom odem do tog mjesta, znam da ću postati žrtva njegovoj čudovišnosti i veličini..."

Tako počinje i završava priča "Srce prašume Janj" koja je trećeplasirana na ovogodišnjem "Z.E.T. horor" konkursu.

Predsjednik žirija je Miroslav Raduljica, a članovi Ninoslav Mitrović (autor horor zbirke "Gluvo doba") i Igor Požgaj.

Link na priču:

Srce prašume Janj

29.06.2017.

"Raskršće", priča koja je pobjednik ovogodišnjeg konkursa Z.E.T. Fest-a

Na linku možete pročitati moju priču "Raskršće" koja je pobijedila na ovogodišnjem "Z.E.T. horor" konkursu.

U priči se radi o timu prostornih planera koji su se zaputili na teren u opštinu Šipovo, gdje dolazi do iznenadnog rascjepa vremena i uzdizanja rimskog naselja iz pepela, gdje se odvijaju stravični obredi žrtvovanja.

Predsjednik žirija je Miroslav Raduljica, a članovi Ninoslav Mitrović (autor horor zbirke "Gluvo doba") i Igor Požgaj.

Link na priču:

Raskršće

11.11.2016.

Dekadencija žoharije - III (zadnji) dio

Na drugom kraju grada mnogi su još spavali. Žoharinac je usnio stravičan san, a zašto je često imao zlokobne i u neku ruku predskazujuće snove, to niko nije znao. Mučili su ga od kada zna za sebe, no ništa nije utjerivalo strah u kosti koliko odigravanje istog scenarija na javi. Ako se 'pak koji nije obistinio, odigrao se kao predstava najgrđih pojava, običnom žoharu krajnje nezamislivih i neshvatljivih. Sanjao je u boji, sa intenzivnim mirisima, pa i zvukovima koji su se od početka do kraja lepeze smjenjivali od najumilnijih melodija do kakofonije paklene vriske žoharčića, isprepletene sa oduženom škripom šina. Nekada je znao usniti toliko visokofrekventne tonove, da je pomišljao da će mu procuriti krv iz glave.

Taj posebni san je počeo drugačije. Pokojni pradjed mu je poslao pismo, iz prošlosti za budućnost, ondosno Žoharinčevu sadašnjost. Kako se u njegovim snovima podsvijest često poigravala, postalo mu je normalno da je u snovima bio svjestan stvarnog života. Naučio je da ne treba ispitivati logičnost snova, već ih pustiti da se odigravaju, jer su takvi s razlogom. Znao je da je to zapravo njegov djed, kog je na javi izgubio prije više od decenije. Koliko god čudno bilo, još bi manje logike bilo da mu je djed bio borac u tom periodu iz kog pismo datira. Naime, sadržaj pisma nije bio svakidašnji. To su bile novine iz davnog perioda okupacije, vremena kada je Žoharsvijet bio najviše nalik svijetu čovjekolikih bića. Duh njegovog djeda ga je upozoravao. Prošlost je ponovo kucala na vrata, svaki negativni aspekt unutar nje, predstavljen novinama koje su bile žućkastosmeđe boje. Bile su toliko velike, da ih je jedva držao. To je aludiralo na veličinu opasnosti koja se odvijala odveć dugo, iza paravana, čekajući da dođe pravo vrijeme, sigurno za njen uspjeh.

Žoharinac je imao tu, nazovimo je, kletvu da sanja pokojne duše, bilo da su mu to bili bliski ljudi ili ih je samo poznavao. Svaki put mu je jeza prožimala tijelo, čak i vrsta strahopoštovanja isprepletena sa tugom. To su bili stravični doživljaji, bez obzira da li su duše bile nemirne ili su došle prijateljski sa porukom.

San je nastavio tako što se nakon posla vraćao kući gradskim prevozom. Tu su ga drugi nepoznati žohari pokušavali neprimjetno zarobiti, tako što će ga namamiti da sam upadne u klopku, posmatrajući ga svojim urokljivim očima. No, Žoharinac je imao posebnije oči, kojima je pričao dublje i jasnije. Sve ih je rastjerao kada su ugledali mržnju, toliko snažnu da bi mogla da sprži svakog ko joj se suprotstavi. Te krupne oči su se skupile u grču i izgubile sjaj, kada su počele bljuvati istinsku mržnju vidjevši zlo u Žohargradu. Najveće zgrade su bile prebukirane uniformisanim žoharima, koji su se tu iznenada nastanili, tajno i sa skrivenim ciljem. Uniformisani i pod znakom Udruženih Žoharija, stvorenih da nameću mir. Da, da ga nameću. Ono što su oni zvali mirom je izazivalo patnje širom Žoharsvijeta, jer je predstavljalo hegemonske težnje Udruženih Žoharskih Provincija i pojedinih moćnika iz drugih Žoharija, koji su najviše nalikovali čovjekolikim bićima, koja su uništila svoj svijet. Postali su im toliko nalik, kao svinje koje su hodale na dvije noge, iz priče čovjekolikog bića.

Žoharinac se probudio. Bio je dovoljno svjestan dešavanja, kako javnih, tako i skrivenih u međužoharskim odnosima, ali ta njegova upućenost je samo vrh ledenog brijega koji skriva apokaliptično zlo. Promatrao je dobro svijet oko sebe i patio gledajući poveze oko očiju žoharije koja ne želi da sasluša istinu. Toliko su zatrovali žohariju u čitavom Žoharsvijetu i naveli ju da veliča tlačitelje i sama sebe okupira trivijalnim stvarima.

Žoharinac se dupoko u sebi bojao, jer je znao da to nije bio samo jedan od običnih snova, već upravo upozoravajući. Znao je da su stvari davno odmakle kontroli i da će trebati jako mnogo bistrih i moralnih umova da poskidaju velove tajni sa očiju žoharije i da izbjegnu zasigurnu propast koja se desila svijetu čovjekolikih bića. Dobra pretskazanja nemaju mnogo šanse, a šta će biti, znaće se. Nije bilo vremena za gubljenje. Ustao je odlučno i brzo se spremio. Tog trena je bio siguran u sebe kao nikada u životu i bez mrvice straha. Vjerovanje da može promijeniti nešto, spasiti napaćene žohare i stvoriti budućnost žoharčićima je preraslo u nešto mnogo više. Nije više ostalo ništa što bi mogao izgubiti. Poslao je Žohri poruku, jedinom žoharu kom je vjerovao i s kojim se vrlo dobro razumio.

Iritantno zujanje na Žohrinom radnom mjestu prekinu zvuk poruke koja je glasila: „Konačno sam shvatio šta nam je činiti. Brzo, nađimo se na starom mostu, nema vremena za gubljenje!“ Žohro naglo ustade sa stolice, pokupi stvari i napusti sve na čemu je mjesecima naporno radio, misleći da će mu to otvoriti put u svjetliju budućnost. Sve je to bio samo privid, a sada je slijedila prava bitka i zaista nije bilo vremena za gubljenje...

10.11.2016.

Dekadencija žoharije - II dio

Osvanulo je subotnje jutro. Bilo je to još jedno veoma hladno jutro u Žohargradu, da su se sunčevi kraci ogledali u zaleđenom vazduhu. Mali Žoharček, koji je prisluškivao jučerašnji razgovor u parku, je spavao u toploti naivne bezbrižnosti, kao da juče nije postojalo. Ništa on nije razumio. Nije ga zanimalo, niti ga je ko mogao naučiti čemu. Pa i sam je bio dijete priglupih roditelja, zdravog vida, ali sa nužnom potrebom za naočarim za njihov jedva funkcionalni mozak.

To su bili roditelji nove generacije, koji ni sami nisu prestali biti derišta, niti su se upoznali sa životom i svijetom oko sebe, ali su itekako znali uživati u životinjskim potrebama. Iako uvjereni da su to urbani i pametni žohari, bili su nesposobni za vaspitanje i odgajanje žoharčića za rad, učenje i razumijevanje stvari oko sebe. Zapravo su samo znali zadovoljavati fizičke potrebe i blejati za masom, kao ranije pomenute ovce iz izgubljenog čovjekolikog svijeta, a njihovi žoharčići su se ugledali na njih, jer ih niko nije učio boljem.

Nije ni čudo što su današnji žoharčići bahati, nevaspitani, agresivni i svi sa istim poremećajima, bolje reći kompleksima. Svako sebe smatra onom posebnom individuom, koja je neshvaćena, najbolja i totalno drugačija od drugih, iako ne primjećuju da su samo jedan od milion klonova oko sebe. Možda nije pravilno kriviti isključivo žoharčiće, već društvo i roditelje, ali koga je uopšte briga.

Žohro je već uveliko udisao onaj smrdljivo ustajali vazduh iz podruma, obasut vještačkim izvorima svjetlosti. Još jedna radna subora, deset radnih sati. Klik za klikom, klik za klikom, klik za klikom, već šesti radni dan identičan posao. Razmišljao je da li je bio bolji ili gori raniji zadatak sa hiljadama i hiljadama devetocifrenih brojeva koje je morao računati, pa pretvarati iz jednog oblika u drugi. Bio je toliko opterećen poslom da se znalo dešavati da pred kraj radnog vremena zaboravi šta je radio na početku. Ipak je to bilo ispiranje mozga, bez ikakve naknade. No, nije bilo šale sa tim poslom, bio je veoma odgovoran i projekti su koštali jako mnogo. Mogao se samo nadati da će jednog dana ili jednog mjeseca dobiti dio od tog kolača koji donosi poslodavcu svojim radom. Barem onaj mali dio, da može da pokrije troškove dolaska na posao, a ne da uzima od jedva dovoljnih primanja starih roditelja.

Razmišljao je o tome kako su previše počeli da liče na čovjekolika stvorenja koja su nekada postojala. Takođe se pitao da li su i čovjekolika bića sebe poredila sa ranijim vrstama žohara, koji su se uspjeli spasti i naseliti Žoharsvijet, od kojih je i sam potekao. Imao je pola sata pauze, a poslije rijetko da je ustajao sa stolice, barem da ode u toalet. Nekada se smijao sam sebi misleći o tome kako će drmnuti zemljotres, pa će čitava zgrada pasti na njih. Nekada još i bolje – da će udariti poplava koja će poplaviti taj podrum za izuzetno kratak period, a nema načina da iko pobjegne. Bilo mu je zanimljivo zabavljati se tako, a bilo je i smiješno jer je znao da je žohar, preživjeće kako god okreneš, osim ako ih ne potuši curenje kojekakvog gasa, ali obzirom da u podrumu jedva da ima vazduha, odvikao se od disanja, tako da će se izvući u svakom slučaju.

Često ga je nerviralo slušati pojedine neradnike, koji su dobili poslove preko veze, sa enormnim primanjima za njegova shvatanja i potrebe. On je jako dobro znao šta znači ubijati se od posla, kako na radnom mjestu, tako i van njega, a uz to ne zarađivati ništa, dok se svaki mjesec moli da dobije produženje ugovora. Slušao ih je kako su te godine otputovali na samo dva-tri mjesta van države, kako nemaju para, kako im je mala plata, a obzirom da on nije plaćen za svoj rad, niti ima od čega, nije putovao gotovo nikad, pogotovo ne van Žoharije. Slušati takve žohare kako se pred njim žale da nemaju novca ili kako brinu za svoje radno mjesto je prevazišlo granice smiješnog. Nekad mu se život i fizički i psihički jednostavno svodio na preživljavanje od petka do petka, a nekad i od subote, zavisi da li su radili pet ili šest dana sedmično. Ruku na srce, znao je da bjesni, znao je da se žali, ali svaki put je okrenuo na šalu, valjajući se od smijeha na vlastiti račun.

Takvo je vrijeme postalo u Žohariji i Žoharsvijetu, sa zlokobnim ili bolje reći apokaliptičnim predznakom da dožive najgoru sudbinu nekadašnjeg čovjekolikog svijeta...

08.11.2016.

Dekadencija žoharije - I dio

Parkom je odzvanjala mješavina sukobljenih emocija, tipična za dva žohara omladinca, koji su često vodili slične razgovore.

Prvi reče: „Krivi su moji roditelji.“

Drugi zbunjeno negodujući glavom upita: „Žohro, kako bolan roditelji? Pa zaista mi nije jasno čemu su ti sad oni krivi? Nije valjda jer si rođen?!“

Na šta dobi odgovor: „Jok ba, Žoharinac! Slušaj sada šta ću ti reći. Nakon one apokalipse koju su čovjekolika stvorenja izazvala par vijekova unazad, stvorili su tu crnu rupu prokletstva, nesreće i mržnje, koja se rapidno širi ovim vasionskim prostranstvima i već je počela uzimati danak. Pogledaj prosječnog žohara danas, pogledaj šta se zbilo od Žohargrada i naše jadne države Žoharije. Ne možeš preživjeti ako igraš pošteno. Krivi su moji roditelji jer su me u današnjem Žoharsvijetu, koji trpi najgore moguće posljedice, vaspitali kao dobrog žohara. Naučili su me da budem vrijedan, da ne odustajem, da je normalno da se dešavaju porazi, da ne lažem, da dajem maksimum u svemu što radim, da pomažem drugima. Usadili su mi ovaj moral i ja ne mogu dalje od njega, a najviše iskorištavaju nas poštene žohare. Oni na vrhu misle da smo obične buhe, pa nas iskorištavaju do zla Žoharboga, ne samo oni, već svaka nepismena budala koja je od nas ukrala. Da mi roditelji nisu dobri i pošteni žohari, ne bi me tako vaspitali, a da me nisu tako vaspitali, vidjeli bi ovi žoharobovlasnici oko nas šta je kad bukne buna u žoharevom srcu!“

„Ah, moj ti Žohro“, uzvrati mu Žoharinac mizernim glasom, pa nastavi: „Kontam ja to sve. I sa mnom je isto. Radiš k'o buha - za trojicu, očekuješ da ćeš živjeti od svog rada, ali jedva da možeš i preživjeti. Tako je to valjda danas, ne znam. Kažu šuti i trpi, dobro dok imaš za jedan obrok dnevno. Pa mi smo žohari, znamo i gore, čak i bez glave živjeti, svake godine nas uvjere.“

Žohro se, obuzet bijesom, prodera: „Ma neću da šutim i trpim! Opsovao bih toliko, ali to ne pomaže. Mene našli praviti budalom! Nisam ja niskoga kova kao oni, sastavljeni od najnižih i najgorih osobina koje su čovjekolika bića nekad imala. Mi smo ti, Žoharinac, oni koji treba da budu primjer, a ne ta žoharija što sve više liči na čovjekolika bića. Sjećaš se one priče s kojom su nas strašili dok smo bili žoharčići - o svinjama koje su počele da liče na čovjekolika bića, poprimivši najgore moguće osobine, govoreći na kraju da su svi jednaki, samo su neki jednakiji od drugih? Slušaj, kad to već pomenuh – to nije naša bajka, to je čovjekoliko biće napisalo. Zar ti nije sumnjivo? Zar ova žoharija ne shvata šta im se iza leđa radi?! Postali smo kao ovce iz uništenog čovjekolikog svijeta. Znaš da je on nestao jer su se obična čovjekolika bića kasno sjetila izboriti za sebe, a kad su ustala, bila je to borba do kraja. Ta kvazi čovjekolika elita je poslala vojsku sastavljenu od običnih čovjekolikih bića na obična čovjekolika bića! Shvataš?! U dugotrajnoj agoniji svi su imali isti kraj: i te svinje koje su hodale na dvije noge i obična čovjekolika bića, samo su ova druga u smrt otišla boreći se zadnji put za svoju slobodu i oni se jedini nisu plašili. Čovjekoliko biće je uništilo samo sebe i čitav svoj svijet, a sada se posljedice šire na druge svjetove, kao zaraza. Mi to ne smijemo da dopustimo! Nije niko vrijedniji od tebe i mene, niti zaslužuje više od tebe i mene, ako sam to nije zaradio, a oni na vrhu ne rade, jasno ti je sve!“

Žoharinac uplašeno izjavi: „Shvatiće te neko pogrešno, razumijem ja suštinu, ali nemoj da pominješ to što se pominjati ne smije.“

Žohro: „Nije samo stvar o našoj državi Žohariji, stavar je o čitavom Žoharsvijetu. Ili se trebamo sad probuditi i zaustaviti na miran način ovo zlo što se dešava ili treba da se molimo da nas neka vasionska rupa proguta, da zauvijek nestanemo. Zašto da postoji svijet gdje pojedinci žive na muci miliona? Zašto da bezvrijedni uživaju dok drugima naturaju da vjeruju u neki viši razlog postojanja, u neki drugi svijet nakon smrti – da pate sada, da bi bili blaženi tamo? Ma hajde, nismo djeca, to su prazne priče u koje ni oni sami ne vjeruju. Ako vjeruju, zašto si odužavaju ovozemaljski život presađivanjem organa od žoharčića? Zato što za njih ničiji život sem njihovog nije vrijedan, a znaju da imaju samo jedan. Uništavaju ovu ljepotu svijeta kog iskorištavaju, kao i sve žohare. E, moj ti Žoharinac, ja niti sam lud, niti sam glup, a šta će biti, vidjećemo.“

Bilo je suvišno nastavljati razgovor, jer iz njega ne bi izašlo ništa dobro. Žoharinac se potišteno, shvatajući, pozdravi, i odoše obojica svojim putem.


Stariji postovi

Kolerični duh
<< 08/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


How much more can you take - Propaganda mind control
From the cradle to the grave - Poisoned fruits to kill the soul! The weak following the blind, Fearfull hearted empty eyed, In this mortal plane of slaves Life's opressors can not be destroyed!


BROJAČ POSJETA
12493

Powered by Blogger.ba