U trošnoj kolibici okruženoj šumom, sama je živjela starija gospođa. Bila je jedna od rijetkih žitelja koji su ostali u selu. Bilo da je zima, uz čašu toplog mlijeka kraj ognjišta, ili ljeto, uz logorsku vatru, bakine priče za laku noć su bile običaj kada su joj unučići dolazili u posjetu. Među pričama koje je godinama često i izmišljala, ponavljala se jedna specifična. To je bila, kako je baka govorila, stara legenda njenog kraja.
To ljeto su Milan i Ana završili osnovnu školu. Čim je počeo raspust došli su na selo kod bake Milke, na nekoliko dana. Baki nije trebala mudrost, koju je sticala godinama, da shvati da su prošla vremena kada su unuci provodili čitav raspust sa njom. Bile su to škakljive godine, kada se više nisu mogli zvati djecom, a uprkos njihovim težnjama, nisu bili ni odrasli. Nije ih više zanimao dolazak na selo, igra, pa nekada ni baka. Od razdragane i razigrane dječice, postali su zahtjevni i nezainteresovani tinejdžeri. Za njih se tih nekoliko dana nepodnošljivo odugovlačilo, a za baku koja je slutila da su joj to posljednji dani sa njima, vrijeme je jurilo kao život.
Sumrak je gutao okolinu, a poj ptica gotovo da je usnuo. Baka je izašla iz kolibice u svom vunenom prsluku i zatekla Milana i Anu kako pokušavaju da zapale logorsku vatru. Umilno nasmješeni, pogledali su baku i rekli da je vrijeme za priču. Vatra kao da se zapalila od iznenadne sreće koja je obgrlila bakino srce. Začuo se huk sova, nošen svježinom vjetra, dok se mladi Mjesec nazirao na nebu okupanom nježnim cirusima. Šuma je bila prožeta nekom čudnom atmosferom.
„Mir'še na nevrijeme. Djeco, ne izlaz'te iz kuće sutra“, zastade na tren, pa tiho prozbori, „opet se budi.“
„Djevojka“, upita Ana, kad ju Milan naglo prekinu: „Gluposti, najavili su suvo vrijeme sljedećih deset dana.“
„De šuti seljačino“, odbrusi mu Ana grubo i obrati se baki nagovorljivo, „zašto nam opet ne ispričaš tu legendu bako?“
„Ne svad'te se djeco, reću vas materi“, blago se uzrujala baka Milka razmišljajući da li da im išta priča. Ipak, gledajući ih sjetno, dok im je plamen vatre osvjetljavao lica, sjetila se da joj je to možda posljednja prilika da sa njima provede jedno takvo veče. Djeca su tako brzo rasla, da do tada nije primjetila koliko je ona zapravo ostarila.
„U nevrijeme čitav Vitorog zabruji. Tačno moreš čut' kako doziva stado. Nama su fino govor'li da ne idemo oko peć'ne, tu iznad sela. Govor'li su, ima godina od tad, kako je neka mlada čoban'ca, lijepa bila, duge crne kose i uvijek u bijelim haljinama, unišla u pećinu. Koj' ju vrag nagn'o, ne znadem. Ovce se vrat'le, sirot'ca nije. Ko da ju je progutala ta kamena utroba. Vražje djelo, kad vam reknem. Ja se stalno mislim da tu još nešta ima. Nestajalo je poslije nje još drugi' ljudi, koji nisu iz sela, a samo se o njozi priča. Samo se ona čuje kako doziva u svako nevrijeme. Eeee, ajte djeco u kuću, ne mere baba više.“
Ujutru, dok su mislili da je baka u štali, Milan i Ana su se oglušili o upozorenja i uputili ka Vaganskoj pećini. Što su bivali bliže, nebo se više mrgodilo. Vjetar je duvao rastućom snagom. Na pola kilometra od puta, nalazio se veličanstveni, podzemni kraški oblik - razgranata pećina koja je u sebi skrivala mrežu kanala i dvorana. Neposlušni tinejdžeri su stajali pred ulazom, sa neodoljivom željom da provire u nju. Dok su zadirkivali jedno drugo, nisu primjetili da su već ušli unutra. Našli su se okruženi masivnim pećinskim stubovima, stalaktitima i stalagmitima raznih boja. Količini i ljepoti šarolikog pećinskog nakita koji je krasio Vagansku pećinu, niko nije mogao odoljeti.
Gledajući oko sebe, začuli su nepoznate zvukove koji su se širili tim hladnim i mračnim prostranstvom. Ana je najednom vrisnula i krenula trčati prema izlazu. Prije no je stigla izaći začula je Milana kako se grohotom smije: „To su samo šišmiši! Kukavice jedna! Bježi babi pod suknju! Hahahahaha...“
Pomalo povrijeđenog ponosa, ljutito se vrati i udari brata po ruci i uzviknu: „Zašto uvijek moraš biti seljak?!“
Milanov smijeh se za kratko vrijeme pretvorio u knedlu u grlu. Hladan vazduh je naglo prostrujao prema njima iz unutrašnjosti pećine, praćen zvukovima koji su neodoljivo podsjećali na ženske dovike. Snažno je zgrabio sestru za ruku, vukući je užurbano ka izlazu. Njegove namjere je prekinula tamna silueta, koja im je popriječila put u svega nekoliko koraka pred izlaz.
Nevrijeme je počelo da teroriše okolinu. Bljeskovi munja su osvjetljavali prikazu koja je stajala ispred njih. Skamenjeni od straha zurili su u monstruma u prljavim bijelim dronjcima, gotovo mumificiranog lica i sa gustom paučinom na glavi, umjesto kose. Bila je to utvara djevojke koja je prije toliko decenija nestala u kamenoj utrobi Vaganske pećine.
Laganim zamahom čudovišne ruke bacila je Milana na pećinski stub udaljen dva metra od njih. Ošamućen od udarca, gledao je kako monstrum drži njegovu sestru za vrat i upija njen život, pretvarajući je u stalagmit. Ljepota pećine se tog trenutka pretvorila u monstruozno okuženje. Pod bljeskovima munje, pećinski nakit je trepereći prikazivao nebrojane žrtve, vječno zarobljene u krečnjačkom talogu. Vidno osnažena životnom snagom svoje posljednje žrtve, uputila se prema Milanu, kome je neposlušnost prema baki bila zadnja u životu.
Zatišje poslije oluje je nastupilo naglo. Zavladala je tišina, postepeno praćena cvrkutom ptica. Tragovi malih stopa, kratkog koraka, koji su vodili iz pećine do bakine kolibe su iščezli, ostavljajući tajnu kamene utrobe i usamljene starice sigurnom.