Kolerični duh

Open the gates of Hell, open the gates of madness ..

07.01.2018.

Prokletstvo sna - 2. dio (2/2)

Počeo je da osjeća bol. Razlika između pomenuta dva svijeta je postajala sve manja, a granica se gotovo izgubila. Paralize sna su postale česte i nemilosrdne. Ono što mu je u mlađim danima utjerivalo strah u kosti, do dvadeset i pete godine je već postala česta pojava. Paralize, grđe od bilo kojih halucinacija koje su ga hvatale dok je tonuo u san, su ga držale satima u tim beskonačnim, noćnim putovanjima. Preokret je načinila posljednja, koja ga je prikovala za krevet pri dnevnoj svjetlosti. Bol. Bol je ono što je zastrašujućem dalo novu nijansu. Vrištao je iznutra, dok mu je nešto izjedalo noge, dio po dio. Kada je bol postao neizdrživ, srce mu je poskočilo kao da će ispasti iz grudi. Ta silina je upravo ono što ga je vratilo na javu. Hitro se odgurnuo rukama sa mjesta na kom je ležao, svom snagom koja mu je preostala. Suze su se slijevale jedna za drugom preko hladnih obraza, ali dio boli je još ostao. Dignuvši nogavice, nešto mu snažno prostruji kroz tijelo. Noge su mu bile prepune ogavnih podliva čiji su oblici odgovarali čeljustima koje su ih drobile tokom paralize.

Mržnja u njegovim očima najednom zgrči ispijeno lice i zaustavi jezivo drhtanje iscrpljenog tijela. Začuo je zvukove, jasnije no ikad. To su bile vibracije numinoznih slogova koji su dopirali iz prizemlja. Um mu se razbistrio, kao nikada u životu. Sablasna prizivanja koja su ga progonila, ubjeđujući ga da gubi razum, nisu bili produkt njegove podsvijesti. Bila su stvarna, a sada je znao i odakle dolaze. Sumanuto je počeo da lupa petama o pod, ne bi li time načinio buku koja će omesti staro i gnusno stvorenje. Upravo onu prokletu babetinu koja ga je uvijek pratila i igrala se njegovim umom, opsjedajući ga preko svijeta snova.

Čitav život je naivno vjerovao da umišlja zlokobni osjećaj koji je pratio lik starice. Ono što ga je suočavalo sa neviđenom torturom je sve vrijeme živjelo ispod njega. Starica je, u nemogućnosti da ovlada njime, sve češće i više koristila crnu magiju, frustrirana otporom koji joj je Teodor pružao. Greška njene upornosti da učini nemoguće, učestalost i histerija praktikovanja koja je odzvanjala iz prizemlja, navela je nedužnog mladića da shvati o čemu je riječ i protiv kog neprijatelja treba da se bori. Nisu snovi bili ono što je trebao otjerati.

Teodor se spremao za završnu bitku. Spoznavši konačno da su mu snovi saveznici i da opasnost samo vreba preko njih, odlučio je igrati po pravilima neprijatelja, ali pod okriljem saveznika. Spremio je, školski, sve što je bilo potrebno: bodež, štap koji je dosta ranije obradio, pehar i magijski novčić. Oko vrata je stavio pentagram, a na ruku veliki prsten u obliku zmije, koju je smatrao svojom zaštitnicom. Ritual je otpočeo magijskim krugom. Morao je zakoračiti u finalni san, sa svojim zaštitnim magijskim formulama i apsolutnom svješću. Proces je započeo. Prvi put mu se astralno tijelo izdvajalo od fizičkog, vezujući ga samo srebrnom niti. Dok je ležao nepomično, naizgled u dubokom snu, astralno tijelo je zalazilo u nepredvidivost drugog svijeta. Gledajući šta se zbiva i privikavajući se na nove i djelimično nepoznate okolnosti i turbulencije svijesti, znao je da nema vremena za gubljenje. Pustio je snovima da započnu svoje, trudeći se da zadrži fokus. Naleti nepovezanih snova su otpočeli u trenu, a potom se ukazao lik starice iz prizemlja.

Otpočeo je bitku magijskim formulama, jačajući ih svojim umom. Starica se na početku činila umilnom, glumeći baku koja pokušava da mu da dar, no on ga je izričito odbijao. Prepoznao je sve laži i farse, a ona je potom pokazala svoje pravo lice. Teodor je uništavao njen lik silama koje je prizvao. Slike sna su se munjevito smjenjivale, a uz njih i događaji.

Svjesna da je koliko toliko sigurniji u okviru svog potkrovlja, tjerala je Teodora iz te njegove sigurne zone. Bilo joj je jasno da će steći značajnu prednost ako probije taj zid zaštite i uvuče se na njegovu teritoriju. Napadala ga je šaljući demone. Najteže je bilo preovladati strah i otkriti masku demona, prerušenih u njegovu porodicu. Podlost kojom se starica služila, koristeći najbitnije osobe iz Teodorovog života u svoje zle svrhe ga je do te mjere razljutila, da je urlanjem oduvao sve što se nalazilo između njih. Uprkos tome, ona se spretno ušunjala na njegovu teritoriju, pokušavajući da ga nadvlada iznutra. Istjeran iz sigurne zone, stajao je sam na neprijeteljskom tlu, suočen oči u oči sa svojim najvećim neprijateljem, koji mu je uništavao život od rođenja.

Tog trena su mu se javila sjećanja iz djetinjstva. Sjetio se priče koju je načuo, o svađi svojih roditelja i starice, koja ih je iz nepoznatih razloga htjela istjerati iz kuće. Proklinjala ih je, uz prijetnje da nikad neće stati, dok im ne uništi ono najmilije. Ostavljala im je razne stvari, ispred ulaznih vrata, od kojih se njegova majka užasavala, sve do njegovog rođenja. Pred njegovim očima se stvorio paralelni prikaz njegovog života i staričinih radnji. Od prvog dana kada je kao novorođenče došao iz bolnice, vještica je čarala, životinjskom histerijom. Svako zlo u njegovom životu i svaku noćnu moru ona je proizvela, puna pakosti i urođene mržnje.

Odvratna spoznaja ga je protresla, ali i pribrala kao ništa do tada. Znao je da su lekcije kojima su ga snovi naučili njegov jedini saveznik. Ni u jednom trenutku nije zaboravio da se nalazi u svijetu u kom je sve moguće i da može proizvesti snagu koja prevazilazi ljudska ograničenja. Snaga, prouzrokovana bijesom, koja je zračila iz Teodora je drmala zidove svijeta snova. Sve je prijetilo da će se urušiti, poput kule od karata. Urlao je ubjeđivački: „Ja sam jači! JA SAM JAČI!“, dok mu je samouvjerenost rasla, poput njegove snage.

Obraćao se starici, gnjevno, grlenim glasom, dok je vatra strujala njegovim tijelom: „Nisi znala kada da staneš, a sada si sama sebe uvukla u zamku. Zaboravljaš da si ušla u MOJ svijet, toliko naivna da misliš da ćeš ga preuzeti i izvući se iz njega kada ti to poželiš?! Ti misliš da je ovo „samo san“ preko kod ostvaruješ svoj cilj?! Ne! Ovo je drugi svijet, svijet koji me prigrlio. Nema ti izlaza dok me ne uništiš, a nećeš moći! Nećeš moći! Svojim užasima si postigla samo da postanem jači, jači i od tebe! Probudila si me u svijetu snova i ja sada upravljam ovdje, ja odlučujem o ishodu! Ovdje te čeka pakao kakav ti ja odredim, mnogo gori od onog kakvog si meni slala. Ja sam ludost u razumu i Osveta je moje ime! JA ĆU TI SUDITI, JA SAM JAČI!“

Zadnji adut odurne babetine, čije su krinke razaznate, je bila njena najjača zvijer –demon koji se uvukao u odoru krvoločnog psa, spreman da proždre mladića. Teodor je uspio zaustaviti vrijeme dovoljno dugo da bi shvatio – tijelo starice je stajalo na stepenicama potkrovlja, nepomično, sa mrtvački otvorenim ustima i sablasno bijelim očima. Bilo mu je jasno da se u liku psa nalazi sva ogavnost staričinog duha. Očajnički je bacila zadnju kartu, igrajući na sve ili ništa. Napadajući ga direktno imala je najveću šansu da pobijedi, ali i najveći rizik – da bude uništena i prokleta zauvijek. Snovi su bili na Teodorovoj strani. Stajao je sigurno i nepomično. Čekajući napad, kanalisao je svu snagu u njenom pravcu. Zvijer je uprkos svemu, naglo otvorenih čeljusti, skočila na njega i to je bio kraj...

Mladim Teodorom je ovladala nezamisliva snaga, neodrživa za svijet iz kog je došao. Srebrna nit ga je još uvijek držala za fizičko tijelo, pa je lebdio na ivici jave i sna – ulaza u jedan jednako stvaran ali strahovito mračan i nejasan svijet. Bilo je jasnije nego bilo šta do tada – to nisu bili samo snovi. Varljivo prisustvo jave, nazvano stvarnim svijetom, je samo projekcija tog sablasnog oblika prostora i vremena. Budna ličnost je bila produkt sna, posmatrana sa druge strane nejasnog u kom ne vladaju poznati zakoni fizike i logike. Ako se vrati na „javu“, zauvijek će ostaviti dio sebe u drugom svijetu, svjestan da mu pripada. Njegovo stanje će se promatrati kao gubitak kontakta sa realnošću, koje će ga osuditi na život pod ključem, između četiri zida. Više se ne bi mogao u potpunosti vrati, putem snova, u svijet kom pripada i koji ga je prizivao čitav život. Život na ivici je prokletstvo. Teodor je napravio izbor. Prerezao je srebrnu nit, zauvijek nestajući u plavičastoj svjetlosti.

05.01.2018.

Prokletstvo sna - 1. dio (1/2)

Huk sova je prožimao tminu. Izmaglica je prikrivala samo jedan prizor - dječaka koji je klečao nad tri kamena spomenika. Shvativši da mu tu leži obezglavljena porodica, njegov jezivi krik je razbio zidove sna i vratio ga u stvarnost. Probudivši se, mali Teodor je nastavio da plače, pokušavajući bespomoćno da dođe do vazduha. Bio je to prvi san koji mu je ostao u sjećanju. Godine su prolazile, a on je ostao u istoj sobi potkrovlja u kojoj se dobro upoznao sa fenomenom snova. Zima koja ga je okivala pri tonjenju u taj, nepoznati, svijet nije jenjavala.

Sve i da ga je htio, mada ga nije zanimalo, nikada nije znao šta se dešava ispod njega, niti je često viđao starce koji su živjeli u prizemlju kuće. Starac je obično sjedio ispred svojih ulaznih vrata, od ranog jutra, ako je bio kod kuće, dok je starica konstantno kružila po dvorištu, kog je rijetko napuštala, kao da nešto radi. Čak i u iznimnim situacijama u kojima bi je vidio, Teodor je prema njoj osjećao neobjašnjivu odbojnost. Primjećivao je da čitav komšiluk pokušava da je izbjegne, na sve načine. U slučaju neželjenog susreta, ako bi neko prolazio kraj dvorišta, spuštao bi glavu i ubrzavao korak, kao da bježi. Iz takvih reakcija je izbijala neobična mješavina straha i gnušanja, a čak ju je i sveštenik izbjegavao, krsteći se ukoliko je ugleda.

Svaki put kada bi napuštao dvorište, starica bi ga posmatrala kroz prozor, krijući se iza zavjese, sve dok ne bi zamakao niz ulicu i nesvjesno utekao njenim urokljivim očima. On to nije primjećivao, ali je ipak osjećao neopisivu neugodnost, kao da mu neko prati svaki pokret, tik iza leđa. Kada joj oči nisu mogle biti od koristi, tada bi starim i smežuranim ušima prisluškivala svaki razgovor iz potkrovlja.

Bila je to jako čudna kuća, ne starija od šezdeset godina. Pričala je svoju priču kroz neobjašnjive događaje koji su se počeli odigravati u njoj, nakon Teodorovog rođenja. Nesvakidašnji, iznenadni nemiri i svađe ukućana su opravdavane stresom nametnutim zbog teškog života, pa i zbog podzemnih voda koje su navodno proticale ispod kuće. Umor, nepažnja i zaboravnost su se uvijek koristili kao opravdanje kako bi se objasnili nestanak, pa i neočekivana pojava nestalih predmeta. Uvijek su tražena neka logična objašnjenja ili su događaji bivali ignorisani, dok se Teodor šalio da se to samo kućni duh malo poigrava. Neka od objašnjenja su bila uistinu smiješna. Sijalice bi obično eksplodirale ili iskakale iz grla jer su prečvrsto ili preslabo zavrnute; papuče bi skrivala mačka, koja je koristila otvorena vrata kako bi se ušunjala u kuću, pa bi ih nakon nekoliko dana vraćala na identično mjesto, baš kada su kupljene nove; flaša rakije bi eksplodirala jer je puna do vrha; stvari su se razbijale jer bi ih propuh srušio, a što je stvar teža za pomjeriti, to bi veći propuh bio. Jedne prilike Teodor je bio sam kada je, dovučen bukom u dnevni boravak, zatekao upaljen televizor, koji je prethodno bio ugašen. Na ekranu je bio samo sivilo, praćeno glasnim šištanjem.

Stvari koje su se dešavale Teodoru i put do kog su ga dovele, bile su pomalo ironične zbog imena koje mu je podareno. Snovi su mu crpili život. Uzalud je tragao za nečim strašnijim od onoga što je viđao u njima, a molitve koje je svako veče izgovarao u krevetu, nisu ih mogle odagnati. Kako mu je duh poklekao usljed neprirodnog umora, kog su uzrokovali burni snovi, počeo je da se osamljuje. Od nekad razvijenog mladića, ostao je samo kostur sa nešto malo kože, iako je njegovo, djelimično usukano, ali mlado lice zadržalo dječački izgled, kog je skrivala prerano posivjela kosa.

Ona je bila tu jako često – ta džinovska utvara koja ga je uvlačila u ambis snova. Znao je da dolazi svaki put kada bi se prevrtao u krevetu imajući osjećaj da mu pauci ulaze u uši. Od struka do glave ona je bila zavodljiva žena, u korsetu boje krvi, sa rubovima crnjim od karmina na njenim usnama, ali noge - jako duge i tanke, crne i čvrste kao koplja, to su bile noge pauka, baš kao kod crne udovice. Utvara koja je bila pola žena, a pola pauk, uvijek је pružala ruke ka njemu, ruke koje su bile omotane zmijama. Na javi je volio zmije, ali opasnost mu je bila jasna kada je shvatio da su to istočne smeđe zmije, brze i agresivne, koje jure za plijenom i ujedaju ga iznova i iznova. Kombinacija najsmrtonosnijih opasnosti mu je bila domaćin u tom drugom, nematerijalnom svijetu.

Radnje snova su se često dešavale baš u njegovoj sobi. Kao malog su ga najčešće opsjedale vještice. Dolazile su po njega kada je bilo vrijeme buđenja i oduzimale mu glas. Kako nije mogao da vrišti i upozori roditelje i sestru, bio je suočen sa najvećim strahom. Nemoć da zaštiti ono najpreče u životu – svoju porodicu, ga je izjedala i kao malog. Gledajući ga kako izbezumljeno pokušava da vrišti i uradi bilo šta, vještice su sumanuto letjele po sobi, dok njihov smijeh nije postao toliko glasan da ga probudi iz sna. Nikome nije govorio da ga je u takvim situacijama boljelo grlo, kao da je u stvarnosti vrištao. Dešavalo se da ga nalaze u čudnim pozama dok spava. Ruke su mu povremeno bile u vazduhu, a češće savijene preko glave, kao da se od nečega brani. I sam je bio izgubljen nakon ružnih snova, pogotovo kada je nalazio krv na jastuku, koja je najvjerovatnije poticala iz njegovog nosa. Ipak, sva ta iscrpljenost ili fizička bol, nisu bile ništa u poređenju sa konstantnim preživljavanjem najvećeg straha.

Što je bivao stariji, snovi su mu prerastali fazu vještica i dnevne svjetlosti, a radnja se nastavljala u njegovoj sobi. Dok je stajao pred ogledalom, kroz prozor ga je promatrao sam Đavo. Đavo je bio crn kao noć u koju se pretvorio, iz koje su izbijale samo užarene oči. U ogledalu je primjetio odraz paklenog sijevanja. Izjurivši iz sobe, da upozori porodicu, Teodor je trčeći zašao u mračni hodnik, najednom beskrajno dug, koji je vodio do vrata dnevnog boravka. Vrata su bila zatvorena, što do tada nije bio slučaj. Kako je konačno stigao do njih i uhvatio kvaku, tako je htio da vrisne, ali glasa nije izustio. Ovog puta nije bio nijem, već mu je đavolja ruka zapušila usta i spriječila ga u očajničkom pokušaju dozivanja. Ščepao ga je mučki s leđa i počeo uvlačiti u mrak, dok su Teodorove suze padale preko njegove hladne i žilave ruke. Jedini spas od prokletstva tame u koju ga je Đavo uvlačio bila je kvaka od vrata, s koje mu je ruka klizila. Konačni đavolji trzaj ga je otrgnuo i bacio u provaliju iz koje je iskočio na javu. Ležeći oznojen u krevetu, hvatao se za bolno i osušeno grlo.

Snovi su ga nemilosrdno mučili, na sve brutalniji način, kako su godine prolazile. Što se više molio, to ga je iskonsko zlo više proganjalo i skrnavilo sve poznate sakralne elemente i svako moralno načelo. Pomisao na vještice i đavole postala je smiješna, kao naivna dječija igra. U vlastitoj sobi je gledao apokalipsu i eksploziju vulkanskog grotla, dok je lava izbijala iz laminata, oživljavajući u neuništivu utvaru. Zidovi sobe su nestajali, prikazujući urušene gradove u plamenu, dok se na najvišoj safirno plavoj zgradi okretao gorući globus, predskazujući vječnu dominaciju zla. Često mu nije bivalo jasno koji ga okidač budi, jer je podnosio stravične traume, koje bi ga trebale vraćati na javu, a nisu. Bilo mu je teško podnositi stvarnost i ponašati se normalno na javi uz sav duševni nemir koji je nosio na mladalačkim plećima. Raspoloženje mu je zavisilo od snova, a život u dva različita svijeta je predstavljao nepodnošljivi teret. Kad god bi se prisjećao slika iz mraka, imao bi osjećaj da mu neko dahće u kosu i vrat, od čega bi ga prožimala jeza. Mnogo puta je nematerijalni svijet djelovao stvarnije od stvarnosti, koju pojmimo kao takvu, dok se bijeg u njemu i iz njega nije činio mogućim. Ostavljen je sam da se bori protiv nemoći, dok su se demonski krici zabavljali. U tim situacijama se osjećao kao da je sišao sa uma. Sve je ukazivalo na to da se neko poigrava sa njim, pokušavajući da ga pošalje u vječno prokletstvo ludila, ili još gore...

Noć uoči svog prvog rođendana Teodor je ispustio krik i počeo da plače, što nije bilo uobičajno za njega. Zabrinuti roditelji su ujutru saznali da im je tu noć poginuo blizak prijatelj, na Teodorov prvi rođendan, baš kada je zaplakao. Odmah po završetku srednje škole i Teodor je izgubio prijatelja. Sumnja koja je do tad postojala je prerasla u nešto drugo. Teodor ih je zaista sanjao. Svako veče u tri mjeseca mu je prijatelj dolazio u san, tri mjeseca neopisive boli i muke. Prvih mjesec dana duh nije znao da nije među živima, a Teodor mu je morao reći. Drugi mjesec je ogorčeni duh prijatelja bjesnio ne prihvatajući kobnu sudbu i riječi, a tek se treći mjesec mirio, prihvatajući to što se zbilo. Nakon toga se nije javljao često, a u prilikama kada jeste, vodio bi ga na plivanje u jezero mrtvih, koje živima oduzima duše, ukoliko kroče u njega. Teodor je bez straha plivao s njim. Snivao je i drugaricu, koju je isto izgubio na javi. I ona je došla sa vodom koja ubija. Taj put on je tonuo na dno i bespomoćno gledao probijanje svjetlosti kroz hladnu i mutnu vodu, ali ga je ona spasila, rekavši da mu još nije vrijeme. Nije sanjao samo bliske ljude, da bi njihovo javljanje mogao opravdati. Javljali su se i drugi mrtvi, poznanici, sa porukama. Koga god da je sanjao i kakva god poruka bila, nije mu bilo svejedno.

Teodor je počeo pomnije izučavati i analizirati svoje snove. Frustriralo bi ga pominjanje sanovnika i dječijih psihoanaliza, gdje su se svaki simbol i radnja tumačile isto. Kod njega nisu samo noćne more bile problem, već sam intenzitet snova. Sanjao je boje, zvukove i mirise. Stvorio je takvu konekciju sa njima da je bio svjestan jave čak i kada snovi nisu bili lucidni. Otišao je korak dalje, možda i u pogrešnom pravcu, kao i svaki očajni čovjek kom nije ostavljen izbor. Ipak, okultna literatura mu je pomagala da prepozna predstojeće opasnosti i da se brani od njih. Naučio je kako da se bori protiv neprijatelja u snovima, pa je sve rjeđe bježao, a sve češće se suprotstavljao i pobjeđivao. Izbacio je radnju iz svoje sobe, koja se premjestila na ulazna vrata potkrovlja i dvorište. Borba se svela na odbranu kuće i držanja zla van nje, podalje od ukućana. Nije bio svjestan samo jednog – za nadmoć nad snovima morao je da plati cijenu i dolazak mnogo veće kobi. Snovi mogu izgubiti bitku, ali ne i rat. On je barem mislio da su to snovi.

...

21.12.2017.

Kraj







Kao dugi crni veo,
koji iznad nas se peo.
Kao posljednja kiša,
koja svaki sekund je sve tiša.

Kao sivilo koje
u zaborav nas nosi,
prekrivajući svjetlost i
sjaj u jutarnjoj rosi.

Takvi su moji dani bili,
a ti, ne plači večeras, mili.
Ne, jer još nije kraj,
gledaj još malo svog života sjaj.

Ali ništa ne traje zauvijek,
i niko nema za spas svoj, lijek.
Prekriće nas crni veo,
koji već dugo nad nama se peo.

Više nikad neće pasti kiša
i ne može biti tiša.
To sivilo u zaborav nas nosi,
prekrivajući svjetlost u jutarnjoj rosi.

18.12.2017.

Otok - 3. dio (3/3)

„Igac nestao u akciji“, grohotom odjeknu Sašin glas, na što isti sekund dobi prigušeni odgovor. To je Igor dozivao: „Hej ljudi, hajte vamo, nešto sam našao!“ Zvuk kao da je dopirao iznad nas. Brzo smo izletili sa lampama i zatekli ga u onom jezivom potkrovlju.

„Idiote, šta radiš tu“, uznemireno je dobacila Sanja.

„E, a vidi što sam naša“, smiješno promrlja Igor, cereći se i pokušavajući glumiti Dalmatinca, „a kaj piše tu?“

„Kako si to uopšte iskopao“, upitao sam otimajući mu nekakav kožnati svežanj iz ruke.

„A šta se ljutiš, nako malo provirio. Al' sam zvekno glavom u štok, druže, ko je još pravio vrata od metar i po?! Tačno sam vidio zvjezdice i nekog čiču što sjedi i priča nešto. Ništa ja njega skonto nisam. Prič'o o nekim kostima zabetoniranim u mul, štrige pominje, da bježim od noći i zime. Pojma nemam. Samo znam da mi se ovo nekako nametnulo pred oči kad mi je tintara došla sebi.“

Dvoumili smo se da li da ostavimo to gdje je nađeno ili da prelistamo bar malo. Ne mogu zaboraviti šta je pisalo na poleđini.

Vidićeš kad u ponoć procipa se nebo
Tri Misica nad nebom krvava
Moje kosti u život će da vrate
Da od života tvog oživim ja

Jedan život na grobu mom će pasti
Drugog preko mora uhodiću ja
A trićeg da vičnost sidne mi u krilo
Doniće mi besida u strahu pročitana

Bezuspješno smo pokušavali da protumačimo stihove, kada nas je Saša prekinuo: „Dajte ljudi, ponoć će! Hajde da gledamo vatromet. Odoh po šampanjac, pa se vidimo dole.“

Nismo odbrojavali. Sjedili smo s čašama u rukama, slušali kako bura nosi talase i čekali obavijest sa kopna. Nošen morem, zvuk crkvenih zvona je stigao do nas. Vatromet je krenuo da šara nebesa, takmičeći se sa zvijezdama, svojim svjetlećim spektrom boja. Ali zvono je odzvonilo četiri puta, a potom je počelo usporavati. Nakon petog puta se više nije čulo. Šarene varnice koje su obasjavale nebesku tamu nisu se više ni množile, ni nestajale. Bile su zamrznute u trenutku koji je za nas još uvijek tekao. Vrijeme je stalo, ali mi nismo stajali sa njim. Naša obeznanjena lica je prekinuo snažan zvuk grmljavine. Na nebu se pojavio tanki pramen dima, koji je postajao sve gušći i širi, dok se nije počeo odvajati sam od sebe. Nebo se usistinu otvaralo. Posmatrali smo bez daha i svjesnosti nešto što bismo u najluđim snovima mogli zamisliti samo kao portal u drugi univerzum. Kao da su se nepoznati krajevi kosmosa spustili tik iznad otoka. Tlo je počelo da se trese, a kamenje s jedne strane mula da otpada. More je počelo da raste nevjerovatnom brzinom. U procijepu neba su se pojavile tri džinovske magmatske lopte. Tri krvava Mjeseca!

Sanja je počela histerično da jeca, a ostali su vrištali. Ja sam ostao njem. Tri nebeska tijela su se toliko približavali da sam gotovo vidio kako nas drobe. Ispustili su vatrene lance u naš svijet i dograbili Igorovu ruku. Saša je brzo ubacio Sanju i Darka u čamac i počeo da ga odvezuje, a potom dotrčao meni. Ja sam ščepao Igorovu drugu ruku pokušavajući da ga dovučem nama, ali lanci su ga sve više okivali dok su se njegovi jecaji miješali sa vriskom. Saša je uzviknuo da je kasno i bacio me u čamac, koji se u zadnjem trenu udaljio od raspadajućeg mula. Igorovo tijelo je bilo rastegnuto lancima iznad crvenkastih gasova koji su izbijali iz pukotina. Oholi smijeh je zaskičao:

Tri Misica nad nebom krvava
Moje kosti u život će da vrate
Da od života tvog oživim ja

Dok su se gasovi omotavali oko Igorovog tijela, lanci su ga istovremeno trgali, dok se konačno nije začuo krik. Brutalni krik Igorove duše koja je otrgnuta od njegovog tijela. Lanci su se opustili jer je tijelo nesretnika pretvoreno u prah, a na njegovom mjestu se kovitlac crvenkastog gasa pretvorio u bijelu sjenu likujućeg kostura. Utvara je uperila kost kažiprsta u nas, a lanci su kao bič šibnuli ka nama. Bili smo dovoljno udaljeni, tako da su samo uspjeli odvaliti motor i kraj čamca. Izbezumljeno smo počeli veslati i veslima i rukama, gledajući kako prizor koji je odnio život našeg prijatelja nestaje. Veslali smo dok nismo u potpunosti kolabirali. Kada su nas našli posljedice su već bile vidljive.

Večeras je moj red, znam. Morao sam da objasnim sve. Nadam se da će onaj ko bude čitao ovaj rukopis shvatiti zašto ne smijem da otkrijem ime ostrva. Ime bi bila sasvim dovoljna zamka da čitalac upadne u kandže prokletstva, ode tamo i doživi istu sudbu. Sanja i Darko pate od potpune amnezije, a Saša je u duševnoj bolnici. Sa posljedicama koje je proizvelo to novogodišnje veče, zauvijek će ga smatrati ludim. Zbog toga, ako je to smtrati srećom u nezamislivom zlu, oni će biti sigurni od proganjanja utvare, jer ne predstavljaju opasnost ni za nju, ni za tajnu otoka. Ali ja.. ja moram biti uklonjem, kao druga žrtva paklene štrige.

Još uvijek gutam knedlu u sasušenom grlu i ignorišem bol stisnutih zuba. Čujem stihove koje je sama napisala. Shvatio sam davno! Ja sam drugi koga uhodi preko mora! Ali ne mogu. Ne mogu više da puštam suze ovim kraterima koje su mi urezale u lice. Samo želim da vrišim, ali znam da će jedini glas koji ispustim postati isti onaj krik otrgnute duše. Zašto više ne čujem ono „probudi se“? Zašto se ne budim?! Kako je moguće da ovo nije san ili glupa fikcija iz priče o duhovima? U svojim posljednjim časovima, čekajući utvaru, spoznajem sav očaj, histeriju i bijes. Tijelo mi se trese od muke. Ovo nije život, nije stvarnost, ne može da bude! Ako je ovo moguće, onda je isto tako moguće vratiti vrijeme. Zašto se onda ne vraća?! Vratiti... vratiti... vratiti vrijeme. Vrati! Vrati ga! Vrati vrijeme! Probudi se! Hoću nazad svoj život! Hoću nazad normalnost, realnost! Hoću porodični ručak, spontana druženja, odlaske na selo, okopavanje bašte, hoću nerviranja oko posla, hoću nazad sve gluposti koje su mi kidale živce! Hoću ih nazad, hoću vrijeme nazad... Hoću da se probudim, molim te... molim... Ovaj jedini i zadnji put te molim. Ona dolazi! Hoću da se probudim, molim te! Ne želim da vrisnem, ne žel____________

A trićeg da vičnost sidne mi u krilo
Doniće mi besida u strahu pročitana

17.12.2017.

Otok - 2. dio (2/3)

Ušli smo u prizemnu kućicu u kojoj smo trebali da provedemo dvije – tri noći. Kako niko nije ulazio u nju od prošlog ljeta, zatekli smo je u dosta lošem stanju, prvenstveno zbog vlage i naseljenih paukova. Sumrak je krenuo da se približava i nismo imali vremena da je osposobimo za boravak. Srećom, pomenuti rođak nam je, sumnjajući na taj scenario, ustupio ključ od svoje kuće. Zaputili smo se prema starom gradu, izgrađenom od strane Italijana još u petnaestom vijeku, udaljenom nekih tristotinjak metara od nas. Ni on nije brojao ništa više od desetak kuća i starih kamenih građevina.

„Pa ovo je zanimljivije od očekivanog“, uzviknuo je Darko i dobio potvrdu od ostatka kompanije.

Ono što je meni najviše privuklo pažnju je arhitektura objekta u kojem smo trebali boraviti. Opisao bih je prije kao kuću na kući, nego kao jedan objekat. Prizemlje je bilo uređeno, a činili su ga soba i dnevni boravak/kuhinja, koja je dijelila zid sa garažom. Iznad sobe je bila velika terasa, a pored nje, djelimično iznad dnevnog boravka, a djelimično iznad garaže bilo je oronulo potkrovlje. Ono je više podsjećalo na prizemne kućiće siromašnjih seljaka u austrougarsko doba.

„Šta si se zagledao, ha? Gore niko ne ulazi. Kažu da je još prije mog čukundide tu živjela najveća štriga na otoku“, dobacila je Sanja, prekinuvši moj teleći pogled.

„Štriga“, upitao sam zbunjeno.

„A to ti je vještica na dalmatinskom“, odgovori ona s dozom ljubavi prema svojim korjenima, te pomalo zamišljeno nastavi „Samo, pozaboravljala sam većinu legendi. Znam samo novije stvari koje su se događale rodbini u večernjim časovima. Doslovno su čuli grebanja pod krevetom, a ničega nije bilo, pa lomljavu suđa i šta sve ne.“

To veče nisam čuo ništa od navedenog, ali jesam imao uticaj da haluciniram. Dok su oni spavali u sobi, ja sam se sklupčao sam na kuhinjskom dvosjedu i iako sam se ubjeđivao u suprotno, jasno sam čuo nepoznat glas iza svojih leđa kako mi tiho i polako govori: „Ćao.“

Blagi glasovi su me probudili izmorenog noćnim morama: „G? G. Probudi se G. Hajde G, probudi se.“

U bunilu iscrpljenosti ugledao sam smeđu bubicu kako je pretrčala preko mog jastuka. Ustao sam naglo i podigao jastuk ispod kog sam zatekao stotine takvih buba koje su se razbježale. Rekao bih isparile, ali da biće ispari zvuči jednako nemoguće kao da nestane bez traga, što je bilo u ovom slučaju.

Nisam htio da dopustim da umišljaji zbog lošeg spavanja unište novogodišnje veče koje je sljedovalo.

Saša je prvi ušao u kuhinju i pozdravio me glasom promuklim od spavanja: „E! Već si budan? Pristavi i meni kafu, molim te“, i nastavio ne dopustivši da odgovorim da je već pravim svima, jer je vrijeme za ustajanje, „sanjao sam da sam vidio nekog duha u tvom krevetu, kako spava umjesto tebe. Al' druže, to je bilo toliko realno da uopšte nisam skontao da je san. E, al' baš onako jezivo, nekako bijel i magličast se migoljio i onda samo nestao, kao da je obavio šta je htio.“

Igorovo hiperaktivno uskakanje i neprekidno brbljanje je odagnalo crni oblak koji se nadvio nad mojim razumom. Dobro društvo i šetnja po otoku je učinila da vrijeme proleti. Počeli smo spremati gozbu. Opskrbili smo se sa gomilom mesa i piva, što nam je bilo najbitnije, a sve ostalo su bile finese. Kako na ostrvu nije bilo struje, Sanja je izvukla iz garaže džinovske svijeće i fenjere sa kojima je osvijetlila obe prostorije, pa nismo ni primjetili razliku.

„Zahvaljujući ovom čudu od tehnike, zvanom frižider na plin“, komično je Igor dobacio, pa nastavio, „pivo je ko zmija, a šampanjac željno iščekuje ponoć!“

„Ponesi ti nama po koju pivu dok spremamo klopu! Hoćemo za prilog obične šampinjone sa lukom ili da zalijem vrhnjem“, upitao je Darko oblizujući se prije vremena.

„Radi ti šta hoćeš, glavno da imamo dovoljno mesa, ostalo manje više“, grohotom se nasmija Saša, u čiji smijeh se stopio i naš.

„E, a mogli smo tu na mul dočekati ponoć. Nije hladno, a vjerujem da će se sa kopna vidjeti vatromet“, predložila je Sanja, vesela zbog potvrdnih klimanja.

Veče je prolazilo u najboljem redu i fantastičnoj atmosferi. Uprkos obimnom obroku, piće je počelo da nas hvata. Već je bilo kasno, negdje oko sat prije ponoći. Igor je otišao da se olakša vani, ali se nije vraćao neko vrijeme.

. . .

16.12.2017.

Otok - 1. dio (1/3)

U zoru 1. januara, u ostećenom čamcu blizu obale Biograda, pronađena su četiri državljanina Bosne i Hercegovine, dok se za petim traga. Još uvijek nije otkriven njihov identitet, ali se zna da je riječ o osobama starosne dobi između 23 i 30 godina.

Tako glasi jedan od mnogobrojnih članaka iz novina, vezanih za događaj koji je za ostale još uvijek misterija. Nakon te novogodišnje noći nisam izustio ni jednu riječ, niti jedan glas. Priroda događaja koji se od tada nastavljaju svako veče, tjera me na pomisao da je ovo posljednja prilika da kažem istinu („kažem“, kako ironično). Ne želim da dozvolim da neko doživi istu sudbinu kao moj tragično nastradali prijatelj, kog još uvijek vode kao nestalog, ili ostala tri prijatelja od kojih je jedan u duševnoj bolnici, a drugo dvoje pate od potpune amnezije.

Večeras očekujem Njenu posljednju posjetu. Noćima me progoni paralisanog od straha, dok zadržavam dah, ne bi li mrtvački hladno dahtanje prestalo da mi duva u lice i vrat, a duge kosti, ogavne i vijekovima stare šake, grče utrobu. Svaku noć stoji iznad mene, naslađujući se dok zvono obližnje crkve ne prestane odjekivati ponoć. Jeziva, a stvarna, odlazi uz obećanje da me uskoro, po svom odlasku, neće ostaviti za sobom. Stvarna je poput mačke koja lupka po griljama željna igre. Prokleto stvarna poput buke automobila koji divljaju ispod moga prozora, čiji obijesni vozači ni u najluđim snovima ne mogu pojmiti životnu dramu koja se odvija dva metra iznad njih.

Sinoć kad je došla nisam više mogao da ležim ukočeno. Strah je nešto što ne možemo kontrolisati. Počeo sam da se batrgam iz kreveta u toj eksploziji ludila. Sapleo sam se i začuo samo huk koji je ostavila bijela sjena, nestajući kroz zatvoren prozor. Ovo zlo te uzima sa sobom na najgori mogući način. Znam da će me proždrati, iako udaljenja stotinama kilometara. Samo mi produžava agoniju odlaganjem. Ona nije čudovište koje viri iz mraka kog možeš otjerati otškrinutim vratima ili praveći se da ne postoji. Nije ni ono skriveno pod krevetom što vreba u tišini noći, u ritmu tvog daha, da se sačuvaš pazeći da ti ruke i noge ne pređu sigurnu zonu – ivicu deke i dušeka. Večeras je moj red... Pronašao nas je kapetan jahte koja se vraćala sa novogodišnje proslave na otvorenom moru. Zrake izlazećeg sunca su učinile vidljivim čamac koji je nosio naša nepomična tijela. Bilo je pravo čudo da čamac koji je oštećen u toj mjeri uopšte može da pluta po vodi. Kada su nas probudili iz nesvjesti shvatili su da nikakve informacije ne mogu izvući iz nas. Slučaj je prijavljen policiji koja je uspjela utvrditi naš identitet, a zajvaljujući prijavi pri ulasku u zemlju, ustanovili su da nas je ipak bilo pet. Uzimajući u obzir stanje u kom se nalazio čamac, pretpostavili su da je peta osoba upala u more, te su istog časa krenuli sa potragom. Možda djeluje da sve ovo pišem hladnog srca, kao kakav monstrum, i bez ikakvog reda i sklada, ali moje srce i razum su nestali u toj prokletoj novogodišnjoj noći. Nestali su dok sam bespomoćno gledao kako duša mog prijatelja napušta njegovo tijelo uz krik koji je poticao iz dubina nepoznatih univerzuma. Taj ukleti otok nam je odredio sudbinu; prošaputao na uši našim najmilijim, koji su nas čekali udaljeni sotinama kilometara, da se više nećemo vratiti. I nismo, barem ne onakvi kakvi smo bili.

Slagaću ako kažem da smo bili uskraćeni za upozorenje. Taj otok, čije ime ne smijem da pomenem kako neko ni u najvećoj ludosti ne bi bio privučen ovom ispovjesti da ode tamo, vijekovima je pripadao jednoj lozi, čiji je potomak bila Sanja, prijateljica sa kojom smo se i zadesili tamo. Upoznala nas je sa mnogim, u najmanju ruku čudnim pričama, koje su okovale otok paranormalnim konotacijama. Da nismo bili skeptični po tim pitanjima, čak bismo po njenim sjećanjima iz djetinjstva, pomislili da joj baka, koja je rođena na otoku, posjeduje određena tajna znanja. Da samo nismo odmahnuli glavom na pomisao da je mnogo toga moguće u aspektima života koje nismo u stanju da pojmimo i da smo poslušali one žmarce u tijelu koji su se stvarali pri slušanju neobjašnjihiv, pa i jezivih događaja u istoriji otoka, užasni događaji koje ću da opišem se ne bi desili.

Uprkos zimi, sprege misterije su nas odvukle na morem okupanu oazu samoće. Udaljen od kopna svega jednu nautičku milju, pod teretom vijekova, otok nas je dozivao u podsvijesti. Privlačila nas je pomisao da zimi na otoku ne živi niko, izuzev svjetioničara i njegove porodice, a oni su svakako bili na zapadnom kraju otoka, dok je kuća Sanjine bake na istoku. Njeni rođaci su od proljeća do pozne jeseni obitavali na otoku, te bi se potom vraćali u svoje kuće na obali, kako oni kažu – na kopnu. Nismo se ni jedne sekunde zapitali zašto je to tako. Nismo znali u čemu je razlika. Ostrvo i obala kopna se ne razlikuju znatno, more je more, klima je ista, način života je isti, sve je isto.

Dobili smo čamac s najačim motorom, od Sanjinog dida-ujaka, tačnije brata po tetki njene bake. On ih je imao nekoliko, kao svaki stanovnik tog obalnog mjesta koji je većinu života proveo ploveći otvorenim morem ili loveći ribu. Vožnja do otoka je kratko trajala, zahvaljujući začuđujuće mirnom moru za to doba godine. Parkiranje uz mul, kako dalmatinci kažu, je prošlo bez ikakvih problema, iako niko od nas nije imao značajnog iskustva. Ugodna hladnoća nam je poželjela dobrodošlicu. Vrijeme je podsjećalo na prohladni oktobarski dan, a ne trideseti decembar. Uska, kamenjem obasuta stazica je dijelila mol od ograda svega pet zbijenih kuća, koje su odisale samoćom.

. . .


Stariji postovi

Kolerični duh
<< 01/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


How much more can you take - Propaganda mind control
From the cradle to the grave - Poisoned fruits to kill the soul! The weak following the blind, Fearfull hearted empty eyed, In this mortal plane of slaves Life's opressors can not be destroyed!


BROJAČ POSJETA
14124

Powered by Blogger.ba