Kolerični duh

Open the gates of Hell, open the gates of madness ..

21.12.2017.

Kraj







Kao dugi crni veo,
koji iznad nas se peo.
Kao posljednja kiša,
koja svaki sekund je sve tiša.

Kao sivilo koje
u zaborav nas nosi,
prekrivajući svjetlost i
sjaj u jutarnjoj rosi.

Takvi su moji dani bili,
a ti, ne plači večeras, mili.
Ne, jer još nije kraj,
gledaj još malo svog života sjaj.

Ali ništa ne traje zauvijek,
i niko nema za spas svoj, lijek.
Prekriće nas crni veo,
koji već dugo nad nama se peo.

Više nikad neće pasti kiša
i ne može biti tiša.
To sivilo u zaborav nas nosi,
prekrivajući svjetlost u jutarnjoj rosi.

01.12.2017.

Slika 3 - Bljesak

Drvena čutura, s ugraviranom 1924. godinom, bila je smještena u lijevom kraju brvnare pune eksponata, pretvorene u kafanu. Po navodima krčmara, te jedine kafane malog sela nadomak Banjaluke, čutura je posljednja stvar koja je ostala iza njihovog, nakon smrti proslavljenog, pjesnika. Zakovana za oniži stub, još je imala rakije u sebi. Niko se nije usudio da dira rakiju mrtvog čovjeka. Shvativši moju šalu ozbiljno, Aleksandar je zaista uzeo slamku i počeo da pije iz nje. Najednom pomućenog razuma, dopusti tuđem duhu da se uljuljka u njegovo tijelo i da ga žedan osvete nagna da trči do seoske vještice. Potrčah za njim u želji da ga spriječim, no vještičin familijar skoči na mene. Bijesna životinja veličine mačke, više nalik na trulog pacova sa psećom dlakom, u sekundi me baci podno brda.

Sučeljavanje vještice i mrtvaca u prijateljevom tijelu buknulo je naglo. Njen smijeh je odzvanjao prizvanim bljeskom, jačine hiljade eksplozija, dižući mu bespomoćno tijelo u vazduh. Zbog zasljepljujućeg svjetla okrenuh glavu i zatvorih oči. Vrisak Άπαγε Σατανά koji izleti iz mene, podiže mi lijevu ruku ka njima i tog trena sve utihnu. Bespomoćno potrčah do Aleksandra u nadi da je živ, ali svijest i vrijeme se pomutiše. Sledeći dan ga zatekoh u kolicima, zavijenog, bez nogu. Dok su roditelji klečali kraj njegovih ramena, pogledah ga u lice, sa zahvalnošću što je živ. Suze su buknule kad zazurih u ugljenisane očne duplje u kojima su se nekada caklile nevine mladalačke oči, na sada spaljenom licu.

Άπαγε Σατανά (Apage Satana) grčki - odlazi Sotono

28.11.2017.

Slika 2 - Dvojnik

Pokucala je na vrata, probudivši me iz sna. To nije bio prvi pokušaj prevare. Sjećam se još onog vela s kojim je skrila nedostake koji bi je raskrinkali, dok se pokušavala uvući u zašćićenu zonu kuće. Gradih tu zaštitu od zla iz noći u noć, kao što se zidine dižu - ciglu po ciglu. Podmuklost kojom se služilo "nepoznato" je hranilo moju mržnju. Svjesno da ne može proći zid zaštite, bez moje dozvole, koristilo je moje emocije protiv mene. Pokucala je opet. Nakon zadnjeg okršaja se nije pojavljivala dugo. "To" se nije pojavljivalo dugo u njenom tijelu. Bila je to uistinu teška bitka, jedna od najtežih po mene. Moje moći su ostale iste, ali sada već znatno slabije od zla koje se neprekidno šunja kroz noć, pomno planirajući svoju strategiju kojom bi me bacilo u kandže prokletstva. Samo ja ostadoh na granici svjetova, s kojom su moji izgubili kontakt po rođenju. To nije značilo da nema drugih, koji su je svjesni i služe joj u zle svrhe.

Pokucala je treći put. Bila je to opipljiva istovjetnost. Nije bilo ni sekunde sumnje u mojim tek otvorenim očima. Svaka crta lica, svaka kovrdža kose, vibracija njene energije. Ne posumnjah. Širom otvorena vrata su bila najveća učinjena greška, koja je mogla imati kobne posljedice. Pustih je da uđe. Vrisak iza mojih leđa mi je sledio žile. Dok gledah dvije iste osobe, očajanje je drobilo moje tijelo. Nije bilo zlokobnog smijeha da otkrije klona. Obe su stajale ubjeđujući me u istu stvar. Jecaj nije odagnao nemoć mojih moći u razaznavanju laž i tjeranju zla. Zatvorih oči, uzdrmah srce i prozvah izvor. Trebala mi je pomoć, a prava je to znala, jer nam je ista krv ključala venama. Ponavljala je za mnom - Άπαγε Σατανά !

Άπαγε Σατανά (Apage Satana) grčki - odlazi Sotono

25.11.2017.

Slika 1 - Ruka

Šta biste uradili da se pred vama materijalizuje ništa drugo do ruka? Masivna, nastala iz izmaglice krmelja koje mute periferni vid. Samo mišićava šaka sa podlakticom, prekrivena venama u mrtvačkom sivilu. Pomješana s crnilom noći i uvaljana u gašeni kreč. Šta učiniti, dok tako teatralno čeka da joj servirate svu pažnju koju, svojim prisustvom, zahtijeva? Ostavite po strani trenutak realnosti od maločas - ležernost u kauču uz mijenjanje boja na malom ekranu, dok kiša dobuje kroz noć. Ona je tu i to ništa manje stvarna od vašeg postojanja. Sada, kada ste joj, poštujući naredbu, dali pažnju, dok je u vašem organizmu zbrka, da li da svoj sadržaj izbaci kroz gornji ili donji organ ili da vam ipak smanjen dotok krvi u mozak, usljed iznenadnog šoka i preskoka srca, podari nesvjesticu koja bi vas, možda, spasila iz, u najmanju ruku (ha!), čudne situacije, šta sada?

Vidite, ona sada ne levitira mirno, u horizontalnom položaju, kao do trenutka kada ste je postali svjesni. Pošto ste se udostojili da joj date čast, nećemo ponavljati da ste primorani na to, da se ne bi uvrijedila, ona će vam pokazati svoj magični trik. Najavljuje ga sa par brzih, ali uistinu elegantnih pokreta prstiju, začuđujućih za tako grubu ruku, kao što je ova. Možda vas je to opustilo, a možda je to trenutak kada je vaš organizam prestao sa dvoumljenjem. Kako bilo, spremite se, jer se ruka naglo postavila u napadački položaj. Ako niste imali problem sa dotokom krvi u mozak, sada ćete imati problem sa dotokom kiseonika, jer vas ruka davi! Da li su vaše dvije ruke sposobne da se otrgnu čudovišnoj stvari koja je probila zidove svijeta pokojnih i sad vas drži za gušu? Svakako nije trenutak za razmatranje stvarnosti, kakvu ste je samo pojmili kao takvu. Borite se s dvije ruke, svom snagom koja je ostala od vašeg iznenađenog i na prepad uhvaćenog tijela. Dok krkljate pokušavajući se izboriti za zrak, samo dašak duha koji se skriva u vama postaje rješenje. Onaj kog ste krivili za sujevjerje. Da li ćete moći čuti šta vam poručuje u afektu u kom se nalazite, dok vam život prolazi kroz zamućene oči? Da li ćete pasti u trans i dopustiti da on kaže umjesto vas - Άπαγε Σατανά!

Άπαγε Σατανά (Apage Satana) grčki - odlazi Sotono

01.08.2017.

Tajna kamene utrobe

U trošnoj kolibici okruženoj šumom, sama je živjela starija gospođa. Bila je jedna od rijetkih žitelja koji su ostali u selu. Bilo da je zima, uz čašu toplog mlijeka kraj ognjišta, ili ljeto, uz logorsku vatru, bakine priče za laku noć su bile običaj kada su joj unučići dolazili u posjetu. Među pričama koje je godinama često i izmišljala, ponavljala se jedna specifična. To je bila, kako je baka govorila, stara legenda njenog kraja.

To ljeto su Milan i Ana završili osnovnu školu. Čim je počeo raspust došli su na selo kod bake Milke, na nekoliko dana. Baki nije trebala mudrost, koju je sticala godinama, da shvati da su prošla vremena kada su unuci provodili čitav raspust sa njom. Bile su to škakljive godine, kada se više nisu mogli zvati djecom, a uprkos njihovim težnjama, nisu bili ni odrasli. Nije ih više zanimao dolazak na selo, igra, pa nekada ni baka. Od razdragane i razigrane dječice, postali su zahtjevni i nezainteresovani tinejdžeri. Za njih se tih nekoliko dana nepodnošljivo odugovlačilo, a za baku koja je slutila da su joj to posljednji dani sa njima, vrijeme je jurilo kao život.

Sumrak je gutao okolinu, a poj ptica gotovo da je usnuo. Baka je izašla iz kolibice u svom vunenom prsluku i zatekla Milana i Anu kako pokušavaju da zapale logorsku vatru. Umilno nasmješeni, pogledali su baku i rekli da je vrijeme za priču. Vatra kao da se zapalila od iznenadne sreće koja je obgrlila bakino srce. Začuo se huk sova, nošen svježinom vjetra, dok se mladi Mjesec nazirao na nebu okupanom nježnim cirusima. Šuma je bila prožeta nekom čudnom atmosferom.

„Mir'še na nevrijeme. Djeco, ne izlaz'te iz kuće sutra“, zastade na tren, pa tiho prozbori, „opet se budi.“

„Djevojka“, upita Ana, kad ju Milan naglo prekinu: „Gluposti, najavili su suvo vrijeme sljedećih deset dana.“

„De šuti seljačino“, odbrusi mu Ana grubo i obrati se baki nagovorljivo, „zašto nam opet ne ispričaš tu legendu bako?“

„Ne svad'te se djeco, reću vas materi“, blago se uzrujala baka Milka razmišljajući da li da im išta priča. Ipak, gledajući ih sjetno, dok im je plamen vatre osvjetljavao lica, sjetila se da joj je to možda posljednja prilika da sa njima provede jedno takvo veče. Djeca su tako brzo rasla, da do tada nije primjetila koliko je ona zapravo ostarila. „U nevrijeme čitav Vitorog zabruji. Tačno moreš čut' kako doziva stado. Nama su fino govor'li da ne idemo oko peć'ne, tu iznad sela. Govor'li su, ima godina od tad, kako je neka mlada čoban'ca, lijepa bila, duge crne kose i uvijek u bijelim haljinama, unišla u pećinu. Koj' ju vrag nagn'o, ne znadem. Ovce se vrat'le, sirot'ca nije. Ko da ju je progutala ta kamena utroba. Vražje djelo, kad vam reknem. Ja se stalno mislim da tu još nešta ima. Nestajalo je poslije nje još drugi' ljudi, koji nisu iz sela, a samo se o njozi priča. Samo se ona čuje kako doziva u svako nevrijeme. Eeee, ajte djeco u kuću, ne mere baba više.“

Ujutru, dok su mislili da je baka u štali, Milan i Ana su se oglušili o upozorenja i uputili ka Vaganskoj pećini. Što su bivali bliže, nebo se više mrgodilo. Vjetar je duvao rastućom snagom. Na pola kilometra od puta, nalazio se veličanstveni, podzemni kraški oblik - razgranata pećina koja je u sebi skrivala mrežu kanala i dvorana. Neposlušni tinejdžeri su stajali pred ulazom, sa neodoljivom željom da provire u nju. Dok su zadirkivali jedno drugo, nisu primjetili da su već ušli unutra. Našli su se okruženi masivnim pećinskim stubovima, stalaktitima i stalagmitima raznih boja. Količini i ljepoti šarolikog pećinskog nakita koji je krasio Vagansku pećinu, niko nije mogao odoljeti.

Gledajući oko sebe, začuli su nepoznate zvukove koji su se širili tim hladnim i mračnim prostranstvom. Ana je najednom vrisnula i krenula trčati prema izlazu. Prije no je stigla izaći začula je Milana kako se grohotom smije: „To su samo šišmiši! Kukavice jedna! Bježi babi pod suknju! Hahahahaha...“

Pomalo povrijeđenog ponosa, ljutito se vrati i udari brata po ruci i uzviknu: „Zašto uvijek moraš biti seljak?!“

Milanov smijeh se za kratko vrijeme pretvorio u knedlu u grlu. Hladan vazduh je naglo prostrujao prema njima iz unutrašnjosti pećine, praćen zvukovima koji su neodoljivo podsjećali na ženske dovike. Snažno je zgrabio sestru za ruku, vukući je užurbano ka izlazu. Njegove namjere je prekinula tamna silueta, koja im je popriječila put u svega nekoliko koraka pred izlaz.

Nevrijeme je počelo da teroriše okolinu. Bljeskovi munja su osvjetljavali prikazu koja je stajala ispred njih. Skamenjeni od straha zurili su u monstruma u prljavim bijelim dronjcima, gotovo mumificiranog lica i sa gustom paučinom na glavi, umjesto kose. Bila je to utvara djevojke koja je prije toliko decenija nestala u kamenoj utrobi Vaganske pećine.

Laganim zamahom čudovišne ruke bacila je Milana na pećinski stub udaljen dva metra od njih. Ošamućen od udarca, gledao je kako monstrum drži njegovu sestru za vrat i upija njen život, pretvarajući je u stalagmit. Ljepota pećine se tog trenutka pretvorila u monstruozno okuženje. Pod bljeskovima munje, pećinski nakit je trepereći prikazivao nebrojane žrtve, vječno zarobljene u krečnjačkom talogu. Vidno osnažena životnom snagom svoje posljednje žrtve, uputila se prema Milanu, kome je neposlušnost prema baki bila zadnja u životu.

Zatišje poslije oluje je nastupilo naglo. Zavladala je tišina, postepeno praćena cvrkutom ptica. Tragovi malih stopa, kratkog koraka, koji su vodili iz pećine do bakine kolibe su iščezli, ostavljajući tajnu kamene utrobe i usamljene starice sigurnom.

07.07.2017.

Srce prašume Janj

"Još uvijek nisam stao s traženjem odgovarajućih riječi koje bi mogle da opišu ono što sam osjetio tog dana u jezgru prašume Janj, u kom nije ostao nijedan trag koji svjedoči da je njime ljudska noga ikada kročila...."

"Sada, kada sam otkrio sve što se zaista desilo, moram da priznam da ne znam koliko još snage moje tijelo posjeduje, da se izbori s udarima zova tog džinovskog srca šume. Ti otkucaji odjekuju u meni, poput zvuka gonga koji dopire iz daljine. Ako još jednom odem do tog mjesta, znam da ću postati žrtva njegovoj čudovišnosti i veličini..."

Tako počinje i završava priča "Srce prašume Janj" koja je trećeplasirana na ovogodišnjem "Z.E.T. horor" konkursu.

Predsjednik žirija je Miroslav Raduljica, a članovi Ninoslav Mitrović (autor horor zbirke "Gluvo doba") i Igor Požgaj.

Link na priču:

Srce prašume Janj


Stariji postovi

Kolerični duh
<< 12/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31


How much more can you take - Propaganda mind control
From the cradle to the grave - Poisoned fruits to kill the soul! The weak following the blind, Fearfull hearted empty eyed, In this mortal plane of slaves Life's opressors can not be destroyed!


BROJAČ POSJETA
22015

Powered by Blogger.ba