Kolerični duh

Open the gates of Hell, open the gates of madness ..

21.12.2017.

Kraj







Kao dugi crni veo,
koji iznad nas se peo.
Kao posljednja kiša,
koja svaki sekund je sve tiša.

Kao sivilo koje
u zaborav nas nosi,
prekrivajući svjetlost i
sjaj u jutarnjoj rosi.

Takvi su moji dani bili,
a ti, ne plači večeras, mili.
Ne, jer još nije kraj,
gledaj još malo svog života sjaj.

Ali ništa ne traje zauvijek,
i niko nema za spas svoj, lijek.
Prekriće nas crni veo,
koji već dugo nad nama se peo.

Više nikad neće pasti kiša
i ne može biti tiša.
To sivilo u zaborav nas nosi,
prekrivajući svjetlost u jutarnjoj rosi.

18.12.2017.

Otok - 3. dio (3/3)

„Igac nestao u akciji“, grohotom odjeknu Sašin glas, na što isti sekund dobi prigušeni odgovor. To je Igor dozivao: „Hej ljudi, hajte vamo, nešto sam našao!“ Zvuk kao da je dopirao iznad nas. Brzo smo izletili sa lampama i zatekli ga u onom jezivom potkrovlju.

„Idiote, šta radiš tu“, uznemireno je dobacila Sanja.

„E, a vidi što sam naša“, smiješno promrlja Igor, cereći se i pokušavajući glumiti Dalmatinca, „a kaj piše tu?“

„Kako si to uopšte iskopao“, upitao sam otimajući mu nekakav kožnati svežanj iz ruke.

„A šta se ljutiš, nako malo provirio. Al' sam zvekno glavom u štok, druže, ko je još pravio vrata od metar i po?! Tačno sam vidio zvjezdice i nekog čiču što sjedi i priča nešto. Ništa ja njega skonto nisam. Prič'o o nekim kostima zabetoniranim u mul, štrige pominje, da bježim od noći i zime. Pojma nemam. Samo znam da mi se ovo nekako nametnulo pred oči kad mi je tintara došla sebi.“

Dvoumili smo se da li da ostavimo to gdje je nađeno ili da prelistamo bar malo. Ne mogu zaboraviti šta je pisalo na poleđini.

Vidićeš kad u ponoć procipa se nebo
Tri Misica nad nebom krvava
Moje kosti u život će da vrate
Da od života tvog oživim ja

Jedan život na grobu mom će pasti
Drugog preko mora uhodiću ja
A trićeg da vičnost sidne mi u krilo
Doniće mi besida u strahu pročitana

Bezuspješno smo pokušavali da protumačimo stihove, kada nas je Saša prekinuo: „Dajte ljudi, ponoć će! Hajde da gledamo vatromet. Odoh po šampanjac, pa se vidimo dole.“

Nismo odbrojavali. Sjedili smo s čašama u rukama, slušali kako bura nosi talase i čekali obavijest sa kopna. Nošen morem, zvuk crkvenih zvona je stigao do nas. Vatromet je krenuo da šara nebesa, takmičeći se sa zvijezdama, svojim svjetlećim spektrom boja. Ali zvono je odzvonilo četiri puta, a potom je počelo usporavati. Nakon petog puta se više nije čulo. Šarene varnice koje su obasjavale nebesku tamu nisu se više ni množile, ni nestajale. Bile su zamrznute u trenutku koji je za nas još uvijek tekao. Vrijeme je stalo, ali mi nismo stajali sa njim. Naša obeznanjena lica je prekinuo snažan zvuk grmljavine. Na nebu se pojavio tanki pramen dima, koji je postajao sve gušći i širi, dok se nije počeo odvajati sam od sebe. Nebo se usistinu otvaralo. Posmatrali smo bez daha i svjesnosti nešto što bismo u najluđim snovima mogli zamisliti samo kao portal u drugi univerzum. Kao da su se nepoznati krajevi kosmosa spustili tik iznad otoka. Tlo je počelo da se trese, a kamenje s jedne strane mula da otpada. More je počelo da raste nevjerovatnom brzinom. U procijepu neba su se pojavile tri džinovske magmatske lopte. Tri krvava Mjeseca!

Sanja je počela histerično da jeca, a ostali su vrištali. Ja sam ostao njem. Tri nebeska tijela su se toliko približavali da sam gotovo vidio kako nas drobe. Ispustili su vatrene lance u naš svijet i dograbili Igorovu ruku. Saša je brzo ubacio Sanju i Darka u čamac i počeo da ga odvezuje, a potom dotrčao meni. Ja sam ščepao Igorovu drugu ruku pokušavajući da ga dovučem nama, ali lanci su ga sve više okivali dok su se njegovi jecaji miješali sa vriskom. Saša je uzviknuo da je kasno i bacio me u čamac, koji se u zadnjem trenu udaljio od raspadajućeg mula. Igorovo tijelo je bilo rastegnuto lancima iznad crvenkastih gasova koji su izbijali iz pukotina. Oholi smijeh je zaskičao:

Tri Misica nad nebom krvava
Moje kosti u život će da vrate
Da od života tvog oživim ja

Dok su se gasovi omotavali oko Igorovog tijela, lanci su ga istovremeno trgali, dok se konačno nije začuo krik. Brutalni krik Igorove duše koja je otrgnuta od njegovog tijela. Lanci su se opustili jer je tijelo nesretnika pretvoreno u prah, a na njegovom mjestu se kovitlac crvenkastog gasa pretvorio u bijelu sjenu likujućeg kostura. Utvara je uperila kost kažiprsta u nas, a lanci su kao bič šibnuli ka nama. Bili smo dovoljno udaljeni, tako da su samo uspjeli odvaliti motor i kraj čamca. Izbezumljeno smo počeli veslati i veslima i rukama, gledajući kako prizor koji je odnio život našeg prijatelja nestaje. Veslali smo dok nismo u potpunosti kolabirali. Kada su nas našli posljedice su već bile vidljive.

Večeras je moj red, znam. Morao sam da objasnim sve. Nadam se da će onaj ko bude čitao ovaj rukopis shvatiti zašto ne smijem da otkrijem ime ostrva. Ime bi bila sasvim dovoljna zamka da čitalac upadne u kandže prokletstva, ode tamo i doživi istu sudbu. Sanja i Darko pate od potpune amnezije, a Saša je u duševnoj bolnici. Sa posljedicama koje je proizvelo to novogodišnje veče, zauvijek će ga smatrati ludim. Zbog toga, ako je to smtrati srećom u nezamislivom zlu, oni će biti sigurni od proganjanja utvare, jer ne predstavljaju opasnost ni za nju, ni za tajnu otoka. Ali ja.. ja moram biti uklonjem, kao druga žrtva paklene štrige.

Još uvijek gutam knedlu u sasušenom grlu i ignorišem bol stisnutih zuba. Čujem stihove koje je sama napisala. Shvatio sam davno! Ja sam drugi koga uhodi preko mora! Ali ne mogu. Ne mogu više da puštam suze ovim kraterima koje su mi urezale u lice. Samo želim da vrišim, ali znam da će jedini glas koji ispustim postati isti onaj krik otrgnute duše. Zašto više ne čujem ono „probudi se“? Zašto se ne budim?! Kako je moguće da ovo nije san ili glupa fikcija iz priče o duhovima? U svojim posljednjim časovima, čekajući utvaru, spoznajem sav očaj, histeriju i bijes. Tijelo mi se trese od muke. Ovo nije život, nije stvarnost, ne može da bude! Ako je ovo moguće, onda je isto tako moguće vratiti vrijeme. Zašto se onda ne vraća?! Vratiti... vratiti... vratiti vrijeme. Vrati! Vrati ga! Vrati vrijeme! Probudi se! Hoću nazad svoj život! Hoću nazad normalnost, realnost! Hoću porodični ručak, spontana druženja, odlaske na selo, okopavanje bašte, hoću nerviranja oko posla, hoću nazad sve gluposti koje su mi kidale živce! Hoću ih nazad, hoću vrijeme nazad... Hoću da se probudim, molim te... molim... Ovaj jedini i zadnji put te molim. Ona dolazi! Hoću da se probudim, molim te! Ne želim da vrisnem, ne žel____________

A trićeg da vičnost sidne mi u krilo
Doniće mi besida u strahu pročitana

17.12.2017.

Otok - 2. dio (2/3)

Ušli smo u prizemnu kućicu u kojoj smo trebali da provedemo dvije – tri noći. Kako niko nije ulazio u nju od prošlog ljeta, zatekli smo je u dosta lošem stanju, prvenstveno zbog vlage i naseljenih paukova. Sumrak je krenuo da se približava i nismo imali vremena da je osposobimo za boravak. Srećom, pomenuti rođak nam je, sumnjajući na taj scenario, ustupio ključ od svoje kuće. Zaputili smo se prema starom gradu, izgrađenom od strane Italijana još u petnaestom vijeku, udaljenom nekih tristotinjak metara od nas. Ni on nije brojao ništa više od desetak kuća i starih kamenih građevina.

„Pa ovo je zanimljivije od očekivanog“, uzviknuo je Darko i dobio potvrdu od ostatka kompanije.

Ono što je meni najviše privuklo pažnju je arhitektura objekta u kojem smo trebali boraviti. Opisao bih je prije kao kuću na kući, nego kao jedan objekat. Prizemlje je bilo uređeno, a činili su ga soba i dnevni boravak/kuhinja, koja je dijelila zid sa garažom. Iznad sobe je bila velika terasa, a pored nje, djelimično iznad dnevnog boravka, a djelimično iznad garaže bilo je oronulo potkrovlje. Ono je više podsjećalo na prizemne kućiće siromašnjih seljaka u austrougarsko doba.

„Šta si se zagledao, ha? Gore niko ne ulazi. Kažu da je još prije mog čukundide tu živjela najveća štriga na otoku“, dobacila je Sanja, prekinuvši moj teleći pogled.

„Štriga“, upitao sam zbunjeno.

„A to ti je vještica na dalmatinskom“, odgovori ona s dozom ljubavi prema svojim korjenima, te pomalo zamišljeno nastavi „Samo, pozaboravljala sam većinu legendi. Znam samo novije stvari koje su se događale rodbini u večernjim časovima. Doslovno su čuli grebanja pod krevetom, a ničega nije bilo, pa lomljavu suđa i šta sve ne.“

To veče nisam čuo ništa od navedenog, ali jesam imao uticaj da haluciniram. Dok su oni spavali u sobi, ja sam se sklupčao sam na kuhinjskom dvosjedu i iako sam se ubjeđivao u suprotno, jasno sam čuo nepoznat glas iza svojih leđa kako mi tiho i polako govori: „Ćao.“

Blagi glasovi su me probudili izmorenog noćnim morama: „G? G. Probudi se G. Hajde G, probudi se.“

U bunilu iscrpljenosti ugledao sam smeđu bubicu kako je pretrčala preko mog jastuka. Ustao sam naglo i podigao jastuk ispod kog sam zatekao stotine takvih buba koje su se razbježale. Rekao bih isparile, ali da biće ispari zvuči jednako nemoguće kao da nestane bez traga, što je bilo u ovom slučaju.

Nisam htio da dopustim da umišljaji zbog lošeg spavanja unište novogodišnje veče koje je sljedovalo.

Saša je prvi ušao u kuhinju i pozdravio me glasom promuklim od spavanja: „E! Već si budan? Pristavi i meni kafu, molim te“, i nastavio ne dopustivši da odgovorim da je već pravim svima, jer je vrijeme za ustajanje, „sanjao sam da sam vidio nekog duha u tvom krevetu, kako spava umjesto tebe. Al' druže, to je bilo toliko realno da uopšte nisam skontao da je san. E, al' baš onako jezivo, nekako bijel i magličast se migoljio i onda samo nestao, kao da je obavio šta je htio.“

Igorovo hiperaktivno uskakanje i neprekidno brbljanje je odagnalo crni oblak koji se nadvio nad mojim razumom. Dobro društvo i šetnja po otoku je učinila da vrijeme proleti. Počeli smo spremati gozbu. Opskrbili smo se sa gomilom mesa i piva, što nam je bilo najbitnije, a sve ostalo su bile finese. Kako na ostrvu nije bilo struje, Sanja je izvukla iz garaže džinovske svijeće i fenjere sa kojima je osvijetlila obe prostorije, pa nismo ni primjetili razliku.

„Zahvaljujući ovom čudu od tehnike, zvanom frižider na plin“, komično je Igor dobacio, pa nastavio, „pivo je ko zmija, a šampanjac željno iščekuje ponoć!“

„Ponesi ti nama po koju pivu dok spremamo klopu! Hoćemo za prilog obične šampinjone sa lukom ili da zalijem vrhnjem“, upitao je Darko oblizujući se prije vremena.

„Radi ti šta hoćeš, glavno da imamo dovoljno mesa, ostalo manje više“, grohotom se nasmija Saša, u čiji smijeh se stopio i naš.

„E, a mogli smo tu na mul dočekati ponoć. Nije hladno, a vjerujem da će se sa kopna vidjeti vatromet“, predložila je Sanja, vesela zbog potvrdnih klimanja.

Veče je prolazilo u najboljem redu i fantastičnoj atmosferi. Uprkos obimnom obroku, piće je počelo da nas hvata. Već je bilo kasno, negdje oko sat prije ponoći. Igor je otišao da se olakša vani, ali se nije vraćao neko vrijeme.

. . .

16.12.2017.

Otok - 1. dio (1/3)

U zoru 1. januara, u ostećenom čamcu blizu obale Biograda, pronađena su četiri državljanina Bosne i Hercegovine, dok se za petim traga. Još uvijek nije otkriven njihov identitet, ali se zna da je riječ o osobama starosne dobi između 23 i 30 godina.

Tako glasi jedan od mnogobrojnih članaka iz novina, vezanih za događaj koji je za ostale još uvijek misterija. Nakon te novogodišnje noći nisam izustio ni jednu riječ, niti jedan glas. Priroda događaja koji se od tada nastavljaju svako veče, tjera me na pomisao da je ovo posljednja prilika da kažem istinu („kažem“, kako ironično). Ne želim da dozvolim da neko doživi istu sudbinu kao moj tragično nastradali prijatelj, kog još uvijek vode kao nestalog, ili ostala tri prijatelja od kojih je jedan u duševnoj bolnici, a drugo dvoje pate od potpune amnezije.

Večeras očekujem Njenu posljednju posjetu. Noćima me progoni paralisanog od straha, dok zadržavam dah, ne bi li mrtvački hladno dahtanje prestalo da mi duva u lice i vrat, a duge kosti, ogavne i vijekovima stare šake, grče utrobu. Svaku noć stoji iznad mene, naslađujući se dok zvono obližnje crkve ne prestane odjekivati ponoć. Jeziva, a stvarna, odlazi uz obećanje da me uskoro, po svom odlasku, neće ostaviti za sobom. Stvarna je poput mačke koja lupka po griljama željna igre. Prokleto stvarna poput buke automobila koji divljaju ispod moga prozora, čiji obijesni vozači ni u najluđim snovima ne mogu pojmiti životnu dramu koja se odvija dva metra iznad njih.

Sinoć kad je došla nisam više mogao da ležim ukočeno. Strah je nešto što ne možemo kontrolisati. Počeo sam da se batrgam iz kreveta u toj eksploziji ludila. Sapleo sam se i začuo samo huk koji je ostavila bijela sjena, nestajući kroz zatvoren prozor. Ovo zlo te uzima sa sobom na najgori mogući način. Znam da će me proždrati, iako udaljenja stotinama kilometara. Samo mi produžava agoniju odlaganjem. Ona nije čudovište koje viri iz mraka kog možeš otjerati otškrinutim vratima ili praveći se da ne postoji. Nije ni ono skriveno pod krevetom što vreba u tišini noći, u ritmu tvog daha, da se sačuvaš pazeći da ti ruke i noge ne pređu sigurnu zonu – ivicu deke i dušeka. Večeras je moj red... Pronašao nas je kapetan jahte koja se vraćala sa novogodišnje proslave na otvorenom moru. Zrake izlazećeg sunca su učinile vidljivim čamac koji je nosio naša nepomična tijela. Bilo je pravo čudo da čamac koji je oštećen u toj mjeri uopšte može da pluta po vodi. Kada su nas probudili iz nesvjesti shvatili su da nikakve informacije ne mogu izvući iz nas. Slučaj je prijavljen policiji koja je uspjela utvrditi naš identitet, a zajvaljujući prijavi pri ulasku u zemlju, ustanovili su da nas je ipak bilo pet. Uzimajući u obzir stanje u kom se nalazio čamac, pretpostavili su da je peta osoba upala u more, te su istog časa krenuli sa potragom. Možda djeluje da sve ovo pišem hladnog srca, kao kakav monstrum, i bez ikakvog reda i sklada, ali moje srce i razum su nestali u toj prokletoj novogodišnjoj noći. Nestali su dok sam bespomoćno gledao kako duša mog prijatelja napušta njegovo tijelo uz krik koji je poticao iz dubina nepoznatih univerzuma. Taj ukleti otok nam je odredio sudbinu; prošaputao na uši našim najmilijim, koji su nas čekali udaljeni sotinama kilometara, da se više nećemo vratiti. I nismo, barem ne onakvi kakvi smo bili.

Slagaću ako kažem da smo bili uskraćeni za upozorenje. Taj otok, čije ime ne smijem da pomenem kako neko ni u najvećoj ludosti ne bi bio privučen ovom ispovjesti da ode tamo, vijekovima je pripadao jednoj lozi, čiji je potomak bila Sanja, prijateljica sa kojom smo se i zadesili tamo. Upoznala nas je sa mnogim, u najmanju ruku čudnim pričama, koje su okovale otok paranormalnim konotacijama. Da nismo bili skeptični po tim pitanjima, čak bismo po njenim sjećanjima iz djetinjstva, pomislili da joj baka, koja je rođena na otoku, posjeduje određena tajna znanja. Da samo nismo odmahnuli glavom na pomisao da je mnogo toga moguće u aspektima života koje nismo u stanju da pojmimo i da smo poslušali one žmarce u tijelu koji su se stvarali pri slušanju neobjašnjihiv, pa i jezivih događaja u istoriji otoka, užasni događaji koje ću da opišem se ne bi desili.

Uprkos zimi, sprege misterije su nas odvukle na morem okupanu oazu samoće. Udaljen od kopna svega jednu nautičku milju, pod teretom vijekova, otok nas je dozivao u podsvijesti. Privlačila nas je pomisao da zimi na otoku ne živi niko, izuzev svjetioničara i njegove porodice, a oni su svakako bili na zapadnom kraju otoka, dok je kuća Sanjine bake na istoku. Njeni rođaci su od proljeća do pozne jeseni obitavali na otoku, te bi se potom vraćali u svoje kuće na obali, kako oni kažu – na kopnu. Nismo se ni jedne sekunde zapitali zašto je to tako. Nismo znali u čemu je razlika. Ostrvo i obala kopna se ne razlikuju znatno, more je more, klima je ista, način života je isti, sve je isto.

Dobili smo čamac s najačim motorom, od Sanjinog dida-ujaka, tačnije brata po tetki njene bake. On ih je imao nekoliko, kao svaki stanovnik tog obalnog mjesta koji je većinu života proveo ploveći otvorenim morem ili loveći ribu. Vožnja do otoka je kratko trajala, zahvaljujući začuđujuće mirnom moru za to doba godine. Parkiranje uz mul, kako dalmatinci kažu, je prošlo bez ikakvih problema, iako niko od nas nije imao značajnog iskustva. Ugodna hladnoća nam je poželjela dobrodošlicu. Vrijeme je podsjećalo na prohladni oktobarski dan, a ne trideseti decembar. Uska, kamenjem obasuta stazica je dijelila mol od ograda svega pet zbijenih kuća, koje su odisale samoćom.

. . .

01.12.2017.

Slika 3 - Bljesak

Drvena čutura, s ugraviranom 1924. godinom, bila je smještena u lijevom kraju brvnare pune eksponata, pretvorene u kafanu. Po navodima krčmara, te jedine kafane malog sela nadomak Banjaluke, čutura je posljednja stvar koja je ostala iza njihovog, nakon smrti proslavljenog, pjesnika. Zakovana za oniži stub, još je imala rakije u sebi. Niko se nije usudio da dira rakiju mrtvog čovjeka. Shvativši moju šalu ozbiljno, Aleksandar je zaista uzeo slamku i počeo da pije iz nje. Najednom pomućenog razuma, dopusti tuđem duhu da se uljuljka u njegovo tijelo i da ga žedan osvete nagna da trči do seoske vještice. Potrčah za njim u želji da ga spriječim, no vještičin familijar skoči na mene. Bijesna životinja veličine mačke, više nalik na trulog pacova sa psećom dlakom, u sekundi me baci podno brda.

Sučeljavanje vještice i mrtvaca u prijateljevom tijelu buknulo je naglo. Njen smijeh je odzvanjao prizvanim bljeskom, jačine hiljade eksplozija, dižući mu bespomoćno tijelo u vazduh. Zbog zasljepljujućeg svjetla okrenuh glavu i zatvorih oči. Vrisak Άπαγε Σατανά koji izleti iz mene, podiže mi lijevu ruku ka njima i tog trena sve utihnu. Bespomoćno potrčah do Aleksandra u nadi da je živ, ali svijest i vrijeme se pomutiše. Sledeći dan ga zatekoh u kolicima, zavijenog, bez nogu. Dok su roditelji klečali kraj njegovih ramena, pogledah ga u lice, sa zahvalnošću što je živ. Suze su buknule kad zazurih u ugljenisane očne duplje u kojima su se nekada caklile nevine mladalačke oči, na sada spaljenom licu.

Άπαγε Σατανά (Apage Satana) grčki - odlazi Sotono

28.11.2017.

Slika 2 - Dvojnik

Pokucala je na vrata, probudivši me iz sna. To nije bio prvi pokušaj prevare. Sjećam se još onog vela s kojim je skrila nedostake koji bi je raskrinkali, dok se pokušavala uvući u zašćićenu zonu kuće. Gradih tu zaštitu od zla iz noći u noć, kao što se zidine dižu - ciglu po ciglu. Podmuklost kojom se služilo "nepoznato" je hranilo moju mržnju. Svjesno da ne može proći zid zaštite, bez moje dozvole, koristilo je moje emocije protiv mene. Pokucala je opet. Nakon zadnjeg okršaja se nije pojavljivala dugo. "To" se nije pojavljivalo dugo u njenom tijelu. Bila je to uistinu teška bitka, jedna od najtežih po mene. Moje moći su ostale iste, ali sada već znatno slabije od zla koje se neprekidno šunja kroz noć, pomno planirajući svoju strategiju kojom bi me bacilo u kandže prokletstva. Samo ja ostadoh na granici svjetova, s kojom su moji izgubili kontakt po rođenju. To nije značilo da nema drugih, koji su je svjesni i služe joj u zle svrhe.

Pokucala je treći put. Bila je to opipljiva istovjetnost. Nije bilo ni sekunde sumnje u mojim tek otvorenim očima. Svaka crta lica, svaka kovrdža kose, vibracija njene energije. Ne posumnjah. Širom otvorena vrata su bila najveća učinjena greška, koja je mogla imati kobne posljedice. Pustih je da uđe. Vrisak iza mojih leđa mi je sledio žile. Dok gledah dvije iste osobe, očajanje je drobilo moje tijelo. Nije bilo zlokobnog smijeha da otkrije klona. Obe su stajale ubjeđujući me u istu stvar. Jecaj nije odagnao nemoć mojih moći u razaznavanju laž i tjeranju zla. Zatvorih oči, uzdrmah srce i prozvah izvor. Trebala mi je pomoć, a prava je to znala, jer nam je ista krv ključala venama. Ponavljala je za mnom - Άπαγε Σατανά !

Άπαγε Σατανά (Apage Satana) grčki - odlazi Sotono


Stariji postovi

Kolerični duh
<< 12/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31


How much more can you take - Propaganda mind control
From the cradle to the grave - Poisoned fruits to kill the soul! The weak following the blind, Fearfull hearted empty eyed, In this mortal plane of slaves Life's opressors can not be destroyed!


BROJAČ POSJETA
17143

Powered by Blogger.ba