Kolerični duh

Open the gates of Hell, open the gates of madness ..

11.11.2016.

Dekadencija žoharije - III (zadnji) dio

Na drugom kraju grada mnogi su još spavali. Žoharinac je usnio stravičan san, a zašto je često imao zlokobne i u neku ruku predskazujuće snove, to niko nije znao. Mučili su ga od kada zna za sebe, no ništa nije utjerivalo strah u kosti koliko odigravanje istog scenarija na javi. Ako se 'pak koji nije obistinio, odigrao se kao predstava najgrđih pojava, običnom žoharu krajnje nezamislivih i neshvatljivih. Sanjao je u boji, sa intenzivnim mirisima, pa i zvukovima koji su se od početka do kraja lepeze smjenjivali od najumilnijih melodija do kakofonije paklene vriske žoharčića, isprepletene sa oduženom škripom šina. Nekada je znao usniti toliko visokofrekventne tonove, da je pomišljao da će mu procuriti krv iz glave.

Taj posebni san je počeo drugačije. Pokojni pradjed mu je poslao pismo, iz prošlosti za budućnost, ondosno Žoharinčevu sadašnjost. Kako se u njegovim snovima podsvijest često poigravala, postalo mu je normalno da je u snovima bio svjestan stvarnog života. Naučio je da ne treba ispitivati logičnost snova, već ih pustiti da se odigravaju, jer su takvi s razlogom. Znao je da je to zapravo njegov djed, kog je na javi izgubio prije više od decenije. Koliko god čudno bilo, još bi manje logike bilo da mu je djed bio borac u tom periodu iz kog pismo datira. Naime, sadržaj pisma nije bio svakidašnji. To su bile novine iz davnog perioda okupacije, vremena kada je Žoharsvijet bio najviše nalik svijetu čovjekolikih bića. Duh njegovog djeda ga je upozoravao. Prošlost je ponovo kucala na vrata, svaki negativni aspekt unutar nje, predstavljen novinama koje su bile žućkastosmeđe boje. Bile su toliko velike, da ih je jedva držao. To je aludiralo na veličinu opasnosti koja se odvijala odveć dugo, iza paravana, čekajući da dođe pravo vrijeme, sigurno za njen uspjeh.

Žoharinac je imao tu, nazovimo je, kletvu da sanja pokojne duše, bilo da su mu to bili bliski ljudi ili ih je samo poznavao. Svaki put mu je jeza prožimala tijelo, čak i vrsta strahopoštovanja isprepletena sa tugom. To su bili stravični doživljaji, bez obzira da li su duše bile nemirne ili su došle prijateljski sa porukom.

San je nastavio tako što se nakon posla vraćao kući gradskim prevozom. Tu su ga drugi nepoznati žohari pokušavali neprimjetno zarobiti, tako što će ga namamiti da sam upadne u klopku, posmatrajući ga svojim urokljivim očima. No, Žoharinac je imao posebnije oči, kojima je pričao dublje i jasnije. Sve ih je rastjerao kada su ugledali mržnju, toliko snažnu da bi mogla da sprži svakog ko joj se suprotstavi. Te krupne oči su se skupile u grču i izgubile sjaj, kada su počele bljuvati istinsku mržnju vidjevši zlo u Žohargradu. Najveće zgrade su bile prebukirane uniformisanim žoharima, koji su se tu iznenada nastanili, tajno i sa skrivenim ciljem. Uniformisani i pod znakom Udruženih Žoharija, stvorenih da nameću mir. Da, da ga nameću. Ono što su oni zvali mirom je izazivalo patnje širom Žoharsvijeta, jer je predstavljalo hegemonske težnje Udruženih Žoharskih Provincija i pojedinih moćnika iz drugih Žoharija, koji su najviše nalikovali čovjekolikim bićima, koja su uništila svoj svijet. Postali su im toliko nalik, kao svinje koje su hodale na dvije noge, iz priče čovjekolikog bića.

Žoharinac se probudio. Bio je dovoljno svjestan dešavanja, kako javnih, tako i skrivenih u međužoharskim odnosima, ali ta njegova upućenost je samo vrh ledenog brijega koji skriva apokaliptično zlo. Promatrao je dobro svijet oko sebe i patio gledajući poveze oko očiju žoharije koja ne želi da sasluša istinu. Toliko su zatrovali žohariju u čitavom Žoharsvijetu i naveli ju da veliča tlačitelje i sama sebe okupira trivijalnim stvarima.

Žoharinac se dupoko u sebi bojao, jer je znao da to nije bio samo jedan od običnih snova, već upravo upozoravajući. Znao je da su stvari davno odmakle kontroli i da će trebati jako mnogo bistrih i moralnih umova da poskidaju velove tajni sa očiju žoharije i da izbjegnu zasigurnu propast koja se desila svijetu čovjekolikih bića. Dobra pretskazanja nemaju mnogo šanse, a šta će biti, znaće se. Nije bilo vremena za gubljenje. Ustao je odlučno i brzo se spremio. Tog trena je bio siguran u sebe kao nikada u životu i bez mrvice straha. Vjerovanje da može promijeniti nešto, spasiti napaćene žohare i stvoriti budućnost žoharčićima je preraslo u nešto mnogo više. Nije više ostalo ništa što bi mogao izgubiti. Poslao je Žohri poruku, jedinom žoharu kom je vjerovao i s kojim se vrlo dobro razumio.

Iritantno zujanje na Žohrinom radnom mjestu prekinu zvuk poruke koja je glasila: „Konačno sam shvatio šta nam je činiti. Brzo, nađimo se na starom mostu, nema vremena za gubljenje!“ Žohro naglo ustade sa stolice, pokupi stvari i napusti sve na čemu je mjesecima naporno radio, misleći da će mu to otvoriti put u svjetliju budućnost. Sve je to bio samo privid, a sada je slijedila prava bitka i zaista nije bilo vremena za gubljenje...

10.11.2016.

Dekadencija žoharije - II dio

Osvanulo je subotnje jutro. Bilo je to još jedno veoma hladno jutro u Žohargradu, da su se sunčevi kraci ogledali u zaleđenom vazduhu. Mali Žoharček, koji je prisluškivao jučerašnji razgovor u parku, je spavao u toploti naivne bezbrižnosti, kao da juče nije postojalo. Ništa on nije razumio. Nije ga zanimalo, niti ga je ko mogao naučiti čemu. Pa i sam je bio dijete priglupih roditelja, zdravog vida, ali sa nužnom potrebom za naočarim za njihov jedva funkcionalni mozak.

To su bili roditelji nove generacije, koji ni sami nisu prestali biti derišta, niti su se upoznali sa životom i svijetom oko sebe, ali su itekako znali uživati u životinjskim potrebama. Iako uvjereni da su to urbani i pametni žohari, bili su nesposobni za vaspitanje i odgajanje žoharčića za rad, učenje i razumijevanje stvari oko sebe. Zapravo su samo znali zadovoljavati fizičke potrebe i blejati za masom, kao ranije pomenute ovce iz izgubljenog čovjekolikog svijeta, a njihovi žoharčići su se ugledali na njih, jer ih niko nije učio boljem.

Nije ni čudo što su današnji žoharčići bahati, nevaspitani, agresivni i svi sa istim poremećajima, bolje reći kompleksima. Svako sebe smatra onom posebnom individuom, koja je neshvaćena, najbolja i totalno drugačija od drugih, iako ne primjećuju da su samo jedan od milion klonova oko sebe. Možda nije pravilno kriviti isključivo žoharčiće, već društvo i roditelje, ali koga je uopšte briga.

Žohro je već uveliko udisao onaj smrdljivo ustajali vazduh iz podruma, obasut vještačkim izvorima svjetlosti. Još jedna radna subora, deset radnih sati. Klik za klikom, klik za klikom, klik za klikom, već šesti radni dan identičan posao. Razmišljao je da li je bio bolji ili gori raniji zadatak sa hiljadama i hiljadama devetocifrenih brojeva koje je morao računati, pa pretvarati iz jednog oblika u drugi. Bio je toliko opterećen poslom da se znalo dešavati da pred kraj radnog vremena zaboravi šta je radio na početku. Ipak je to bilo ispiranje mozga, bez ikakve naknade. No, nije bilo šale sa tim poslom, bio je veoma odgovoran i projekti su koštali jako mnogo. Mogao se samo nadati da će jednog dana ili jednog mjeseca dobiti dio od tog kolača koji donosi poslodavcu svojim radom. Barem onaj mali dio, da može da pokrije troškove dolaska na posao, a ne da uzima od jedva dovoljnih primanja starih roditelja.

Razmišljao je o tome kako su previše počeli da liče na čovjekolika stvorenja koja su nekada postojala. Takođe se pitao da li su i čovjekolika bića sebe poredila sa ranijim vrstama žohara, koji su se uspjeli spasti i naseliti Žoharsvijet, od kojih je i sam potekao. Imao je pola sata pauze, a poslije rijetko da je ustajao sa stolice, barem da ode u toalet. Nekada se smijao sam sebi misleći o tome kako će drmnuti zemljotres, pa će čitava zgrada pasti na njih. Nekada još i bolje – da će udariti poplava koja će poplaviti taj podrum za izuzetno kratak period, a nema načina da iko pobjegne. Bilo mu je zanimljivo zabavljati se tako, a bilo je i smiješno jer je znao da je žohar, preživjeće kako god okreneš, osim ako ih ne potuši curenje kojekakvog gasa, ali obzirom da u podrumu jedva da ima vazduha, odvikao se od disanja, tako da će se izvući u svakom slučaju.

Često ga je nerviralo slušati pojedine neradnike, koji su dobili poslove preko veze, sa enormnim primanjima za njegova shvatanja i potrebe. On je jako dobro znao šta znači ubijati se od posla, kako na radnom mjestu, tako i van njega, a uz to ne zarađivati ništa, dok se svaki mjesec moli da dobije produženje ugovora. Slušao ih je kako su te godine otputovali na samo dva-tri mjesta van države, kako nemaju para, kako im je mala plata, a obzirom da on nije plaćen za svoj rad, niti ima od čega, nije putovao gotovo nikad, pogotovo ne van Žoharije. Slušati takve žohare kako se pred njim žale da nemaju novca ili kako brinu za svoje radno mjesto je prevazišlo granice smiješnog. Nekad mu se život i fizički i psihički jednostavno svodio na preživljavanje od petka do petka, a nekad i od subote, zavisi da li su radili pet ili šest dana sedmično. Ruku na srce, znao je da bjesni, znao je da se žali, ali svaki put je okrenuo na šalu, valjajući se od smijeha na vlastiti račun.

Takvo je vrijeme postalo u Žohariji i Žoharsvijetu, sa zlokobnim ili bolje reći apokaliptičnim predznakom da dožive najgoru sudbinu nekadašnjeg čovjekolikog svijeta...

08.11.2016.

Dekadencija žoharije - I dio

Parkom je odzvanjala mješavina sukobljenih emocija, tipična za dva žohara omladinca, koji su često vodili slične razgovore.

Prvi reče: „Krivi su moji roditelji.“

Drugi zbunjeno negodujući glavom upita: „Žohro, kako bolan roditelji? Pa zaista mi nije jasno čemu su ti sad oni krivi? Nije valjda jer si rođen?!“

Na šta dobi odgovor: „Jok ba, Žoharinac! Slušaj sada šta ću ti reći. Nakon one apokalipse koju su čovjekolika stvorenja izazvala par vijekova unazad, stvorili su tu crnu rupu prokletstva, nesreće i mržnje, koja se rapidno širi ovim vasionskim prostranstvima i već je počela uzimati danak. Pogledaj prosječnog žohara danas, pogledaj šta se zbilo od Žohargrada i naše jadne države Žoharije. Ne možeš preživjeti ako igraš pošteno. Krivi su moji roditelji jer su me u današnjem Žoharsvijetu, koji trpi najgore moguće posljedice, vaspitali kao dobrog žohara. Naučili su me da budem vrijedan, da ne odustajem, da je normalno da se dešavaju porazi, da ne lažem, da dajem maksimum u svemu što radim, da pomažem drugima. Usadili su mi ovaj moral i ja ne mogu dalje od njega, a najviše iskorištavaju nas poštene žohare. Oni na vrhu misle da smo obične buhe, pa nas iskorištavaju do zla Žoharboga, ne samo oni, već svaka nepismena budala koja je od nas ukrala. Da mi roditelji nisu dobri i pošteni žohari, ne bi me tako vaspitali, a da me nisu tako vaspitali, vidjeli bi ovi žoharobovlasnici oko nas šta je kad bukne buna u žoharevom srcu!“

„Ah, moj ti Žohro“, uzvrati mu Žoharinac mizernim glasom, pa nastavi: „Kontam ja to sve. I sa mnom je isto. Radiš k'o buha - za trojicu, očekuješ da ćeš živjeti od svog rada, ali jedva da možeš i preživjeti. Tako je to valjda danas, ne znam. Kažu šuti i trpi, dobro dok imaš za jedan obrok dnevno. Pa mi smo žohari, znamo i gore, čak i bez glave živjeti, svake godine nas uvjere.“

Žohro se, obuzet bijesom, prodera: „Ma neću da šutim i trpim! Opsovao bih toliko, ali to ne pomaže. Mene našli praviti budalom! Nisam ja niskoga kova kao oni, sastavljeni od najnižih i najgorih osobina koje su čovjekolika bića nekad imala. Mi smo ti, Žoharinac, oni koji treba da budu primjer, a ne ta žoharija što sve više liči na čovjekolika bića. Sjećaš se one priče s kojom su nas strašili dok smo bili žoharčići - o svinjama koje su počele da liče na čovjekolika bića, poprimivši najgore moguće osobine, govoreći na kraju da su svi jednaki, samo su neki jednakiji od drugih? Slušaj, kad to već pomenuh – to nije naša bajka, to je čovjekoliko biće napisalo. Zar ti nije sumnjivo? Zar ova žoharija ne shvata šta im se iza leđa radi?! Postali smo kao ovce iz uništenog čovjekolikog svijeta. Znaš da je on nestao jer su se obična čovjekolika bića kasno sjetila izboriti za sebe, a kad su ustala, bila je to borba do kraja. Ta kvazi čovjekolika elita je poslala vojsku sastavljenu od običnih čovjekolikih bića na obična čovjekolika bića! Shvataš?! U dugotrajnoj agoniji svi su imali isti kraj: i te svinje koje su hodale na dvije noge i obična čovjekolika bića, samo su ova druga u smrt otišla boreći se zadnji put za svoju slobodu i oni se jedini nisu plašili. Čovjekoliko biće je uništilo samo sebe i čitav svoj svijet, a sada se posljedice šire na druge svjetove, kao zaraza. Mi to ne smijemo da dopustimo! Nije niko vrijedniji od tebe i mene, niti zaslužuje više od tebe i mene, ako sam to nije zaradio, a oni na vrhu ne rade, jasno ti je sve!“

Žoharinac uplašeno izjavi: „Shvatiće te neko pogrešno, razumijem ja suštinu, ali nemoj da pominješ to što se pominjati ne smije.“

Žohro: „Nije samo stvar o našoj državi Žohariji, stavar je o čitavom Žoharsvijetu. Ili se trebamo sad probuditi i zaustaviti na miran način ovo zlo što se dešava ili treba da se molimo da nas neka vasionska rupa proguta, da zauvijek nestanemo. Zašto da postoji svijet gdje pojedinci žive na muci miliona? Zašto da bezvrijedni uživaju dok drugima naturaju da vjeruju u neki viši razlog postojanja, u neki drugi svijet nakon smrti – da pate sada, da bi bili blaženi tamo? Ma hajde, nismo djeca, to su prazne priče u koje ni oni sami ne vjeruju. Ako vjeruju, zašto si odužavaju ovozemaljski život presađivanjem organa od žoharčića? Zato što za njih ničiji život sem njihovog nije vrijedan, a znaju da imaju samo jedan. Uništavaju ovu ljepotu svijeta kog iskorištavaju, kao i sve žohare. E, moj ti Žoharinac, ja niti sam lud, niti sam glup, a šta će biti, vidjećemo.“

Bilo je suvišno nastavljati razgovor, jer iz njega ne bi izašlo ništa dobro. Žoharinac se potišteno, shvatajući, pozdravi, i odoše obojica svojim putem.

03.11.2016.

Prokletstvo sna - III (zadnji) dio

Čitav život je naivno vjerovao da umišlja zlokobni osjećaj koji je pratio lik starice. Zlo koje ga je suočavalo sa neviđenom stravom je sve vrijeme živjelo ispod njega. Starica je, u nemogućnosti da ovlada njime sve češće i više koristila crnu magiju, frustrirana otporom koji joj je Teodor pružao. Greška njene upornosti da učini nemoguće, učestalost i histerija praktikovanja koja je odzvanjala iz prizemlja, je navela Teodora da shvati o čemu je riječ i protiv kog neprijatelja treba da se bori. Nisu snovi bili zlo koje je trebao otjerati. Shvatio je da su ga oni samo učili i upozoravali, uvodeći ga u novi svijet. Teodor se spremao za završnu bitku. Saznavši konačno da su mu snovi saveznici, a da zlo samo vreba preko njih, odlučio je igrati po pravilima zla, ali pod okriljem saveznika. Spremio je sve što je bilo potrebno: bodež, štap koji je dosta ranije obradio, pehar i magijski novčić. Oko vrata je stavio pentagram, a na ruku veliki prsten u obliku zmije, koju je smatrao svojom zaštitnicom. Ritual je otpočeo magijskim krugom. Morao je zakoračiti u finalni san, sa svojom zaštitnom mantrom i apsolutnom svješću. Proces je započeo. Astralno tijelo se počelo izdvajati od fizičkog, vezujući ga samo srebrnom niti. Dok je Teodor na javi ležao nepomično, kao da je u dubokom snu, astralno tijelo je zalazilo u nepredvidivost drugog svijeta. Prvi put je izazvao astralnu projekciju, kako su je nazivali na javi. Gledajući šta se zbiva i privikavajući se na nove i djelimično nepoznate okolnosti, Teodor je znao da nema vremena za gubljenje. Prepustio je snovima da započnu svoje, trudeći se da zadrži fokus.

Naleti snova su otpočeli u trenu. Ukazao se lik starice iz prizemlja. Teodor je otpočeo bitku mantrama, jačajući ih svojim umom. Starica se na prvu činila umilnom, kao baka koja pokušava da mu da dar, no on je izričito odbijao prepoznajući sve laži i farse. Končno je pokazala svoje pravo lice. Teodor je razbijajo njen lik evokacijama. Slike su se smjenjivale, snovi su se mijenjali rapidno, samim tim i događaji. Tjerajući Teodora iz njegove sigurne zone u snovima – njegovog potkrovlja, starica je napadala šaljući demone. Najteža borba je bila preovladati strah i otkriti lažnu masku svoje porodice na demonima. Podlost kojom se straica služila, koristeći najbitnije likove iz Teodorovog života u svoje zle svrhe je razljutila Teodora do te mjere, da je urlanjem oduvao sve što se nalazilo između starice i njega. Starica je ušla na Teodorovu teritoriju, pokušavajući da ga nadvlada iznutra, tjerajući ga van sigurnog polja. Stajao je sam, na neprijeteljskom tlu, suočen oči u oči sa svojim najvećim neprijateljem, koji mu je uništavao život od rođenja. Jedini saveznik kod je imao su lekcije kojima su ga snovi naučili. Ni u jednom trenutku nije zaboravio da se nalazi u svijetu u kom je sve moguće i da može proizvesti snagu koja prevazilazi ljudska ograničenja. Snaga koja je zračila iz Teodora je drmala zidove svijeta snova, sve je izgledalo kao da će se razrušiti, kao djelići razbijenog stakla. Urlao je: „Ja sam jači! JA SAM JAČI!“, a njegova samouvjerenost je rasla, kao i njegova snaga. Obraćao se starici dok je vatra strujala njegovim tijelom: „Nisi znala kada da staneš i sama si sebe uvukla u zamku. Zaboravljaš da si ušla u MOJ svijet, toliko naivna da misliš da ćeš ga preuzeti i izvući se iz njega kada ti to poželiš?! Ti misliš da je ovo „samo san“ preko kod ostvaruješ svoj cilj?! Ne! Ovo je drugi svijet, svijet koji me prigrlio. Nema ti izlaza dok me ne uništiš, a svojim užasima si me činila sve jačim i jačim. Probudila si me u svijetu snova. Ja sada upravljam ovdje, ja odlučujem o ishodu! Ovdje te čeka pakao kakav ti ja određujem, mnogo gori od onog kakav si meni slala. Ja sam ludost u razumu i Osveta je moje ime. JA ĆU TI SUDITI, JA SAM JAČI!“

Zadnji adut starice, čije je krinke Teodor razaznao, je bila njena najjača zvijer – nematerijalni demon, više nalik na nekroplazmu, koji se uvukao u odoru krvoločnog psa. Teodor je zaustavio vrijeme dovoljno da shvati – tijelo starice je stajalo na stepenicama potkrovlja, nepomično, sa mrtvački otvorenim ustima i bijelim očima. Bilo mu je jasno da je u psu sva ogavnost i zlo staričinog duha. Igrala je na sve ili ništa. Napadajući ga direktno imala je najveću šansu da pobijedi, ali i najveći rizik – jedini način da bude uništena i prokleta zauvijek. Snovi su bili na Teodorovoj strani. Stajao je sigurno i nepomično čekajući napad, kanališući svu snagu u izgovaranje mantri koje su se borile za njega. Zvijer je uprkos svemu skočila na njega i to je bio kraj...

Mladim Teodorom je obvladala nezamisliva snaga, neodrživa za svijet iz kog je došao. Srebrna nit ga je još uvijek držala za fizičko tijelo, pa je lebdio na ivici jave i sna – ulaza u jedan jednako stvaran ali opskuran svijet. Bilo je jasnije nego bilo šta do tada – to nisu bili samo snovi. Varljivo prisustvo jave nazvano stvarni svijet je samo projekcija tog sablasnog oblika prostora i vremena. Budna ličnost je bila produkt sna, posmatrana sa druge strane nejasnog u kom ne vladaju poznati zakoni fizike i logike. Ako se vrati na „javu“, zauvijek će ostaviti dio sebe u drugom svijetu, svjestan da mu pripada. Njegovo stanje će se promatrati kao gubitak kontakta sa realnošću koje će ga osuditi na život pod ključem, između četiri zida. Više neće moći u potpunosti da se vrati putem snova u svijet kom pripada, koji ga je prizivao čitav život. Život na ivici je prokletstvo. Teodor je izabrao sudbinu i prerezao nit, zauvijek nestajući u plavičastoj svjetlosti.

01.11.2016.

Prokletstvo sna - II dio

Što je bivao stariji, snovi su mu prerastali fazu vještica i dnevne svjetlosti, a radnja se nastavljala baš u njegovoj sobi. Dok je stajao pred ogledalom, kroz prozor ga je promatrao sam Đavo. Đavo je bio crn kao noć u koju se pretvorio, tako da su mu se vidjele samo užarene oči. U ogledalu je primjetio odraz paklenog sijevanja. Izjurivši iz sobe, da upozori porodicu, Teodor je zašao u mračni hodnik koji je vodio do vrata dnevnog boravka. Vrata su bila zatvorena, što do tada nije bio slučaj. Kako je uhvatio kvaku, tako je htio da vrisne, ali glas nije izlazio. Ovog puta nije bio nijem, već mu je đavolja ruka zapušila usta i spriječila ga u pokušaju dozivanja. Ščepao ga je mučki s leđa i počeo uvlačiti u mrak, dok su Teodorove suze padale preko njegove hladne i žilave ruke. Jedini spas od prokletstva tame u koju ga je Đavo uvlačio bila je kvaka od vrata, s koje mu je ruka klizila. Konačni đavolji trzaj ga je otrgnuo i bacio u provaliju iz koje je iskočio na javu. Ležeći oznojen u krevetu, osjećao je bol u osušenom grlu.

Snovi su ga nemilosrdno mučili, na sve brutalniji način, kako su godine prolazile. Iskonsko zlo ga je proganjalo i skrnavilo sve sakralne elemente i svako moralno načelo. Pomisao na vještice i đavole postala je smiješna, kao naivna dječija igra. U vlastitoj sobi je gledao apokalipsu i spaljivanje najviših duhovnih simbola, dok je lava izbijala iz laminata, oživljavajući u neuništivu utvaru. Zidovi sobe su nestajali prikazujući urušene gradove u plamenu, dok se na najvišoj zgradi okretao gorući globus predskazujući vječnu dominaciju zla. Često mu nije bivalo jasno koji ga okidač budi, jer je podnosio nevjerovatne traume. Bilo mu je teško podnositi stvarnost i ponašati se normalno na javi uz sav duševni nemir koji je nosio na mladalačkim plećima. Raspoloženje mu je zavisilo od snova, a život u dva različita svijeta je predstavljao nepodnošljiv teret. Kad god se prisjećao slika iz mraka, imao je osjećaj da mu neko dahće u kosu i vrat, od čega ga je prožimala jeza. Nekada je nematerijalni svijet djelovao dosta stvarnije, u kome se bijeg nije činio mogućim. Ostavljen je sam da se bori protiv nemoći, dok su se demonski krici zabavljali tjerajući ga u agoniju strahova koji su graničili sa fobijama.

Noć uoči svog prvog rođendana Teodor je ispustio krik i počeo da plače, što nije bilo uobičajno za njega. Zabrinuti roditelji su ujutru saznali da im je tu noć poginuo blizak prijatelj, na Teodorov prvi rođendan, baš kada je zaplakao. Odmah po završetku srednje škole i Teodor je izgubio prijatelja. Sumnja koja je do tad postojala je prerasla u nešto drugo. Teodor ih je zaista sanjao. Svako veče u tri mjeseca mu je prijatelj dolazio u san, tri mjeseca neopisive boli i muke. Prvih mjesec dana duh nije znao da nije među živima, a Teodor mu je morao reći. Drugi mjesec je ogorčeni duh prijatelja bjesnio ne prihvatajući kobnu sudbu i riječi, a tek se treći mjesec mirio, prihvatajući to što se zbilo. Nakon toga se nije javljao često, a u prilikama kada jeste, vodio ga je na plivanje u jezero u koje niko nije smio ući – jezero mrtvih, koje živima oduzima duše. Teodor je bez straha plivao s njim. Snivao je i drugaricu, koju je isto izgubio na javi. I ona je došla sa vodom koja ubija. Taj put je tonuo na dno i bespomoćno gledao probijanje svjetlosti kroz hladnu i mutnu vodu, ali ga je ona spasila. Nije sanjao samo bliske ljude, pa da njihovo javljanje može opravdati. Javljali su se i drugi, poznanici, sa porukama. Koga god da je sanjao i kakva god poruka bila, nije mu bilo svejedno, osjećao se kao da je sišao sa uma. Sve je ukazivalo na to da se neko igra sa njim, pokušavajući da ga pošalje u vječno prokletstvo ludila, ili još gore...

Teodor je izučavao sve o snovima što je mogao naći. Počeo ih je zapisivati i pomnije analizirati. Frustrirali su ga pomeni sanovnika i dječijih psihoanaliza gdje se svaki simbol i radnja tumačila isto. Kod njega nisu samo noćne more bile problem, već sam intenzitet snova. Sanjao je boje, zvukove i mirise. Stvorio je takvu konekciju sa njima da je bio svjestan jave čak i kada snovi nisu bili lucidni. Okultna literatura mu je pomagala da prepozna predstojeće opasnosti i da se brani od njih. Naučio je kako da se bori protiv neprijatelja u snovima, pa je sve rjeđe bježao, a sve češće se suprotstavljao i pobjeđivao. Izbacio je radnju iz svoje sobe, koja se premjestila na ulazna vrata i dvorište. Sada se borba svela na odbranu kuće i držanja zla van nje, podalje od ukućana. Nije bio svjestan samo jednog – za nadmoć nad snovima morao je da plati cijenu i dolazak mnogo veće kobi. Snovi mogu izgubiti bitku, ali ne i rat. Barem je on mislio da su to snovi.

Cijena koju je morao platiti za prepravljanje ishoda snova je njihova sve veća kontrola nad njim. Počeo je da osjeća bol. Razlika između dva svijeta je postajala sve manja, a granica se gubila. Paralize sna su postale česte i nemilosrdne. Ono što mu je u mlađim danima utjerivalo strah u kosti, do dvadeset i pete godine je već postala česta pojava. Paralize, grđe od bilo kojih halucinacija koje su ga hvatale dok je tonuo u san su ga držale satima u tim noćnim putovanjima, koji su se činili kao da nemaju kraja. Preokret je načinila posljednja, koja ga je prikovala za krevet pri dnevnoj svjetlosti. Bol, bol je ono što je zastrašujućem dalo novu nijansu. Vrištao je iznutra dok mu je nešto izjedalo noge, dio po dio. Kada je bol postao neizdrživ, srce mu je poskočilo kao da će ispasti iz grudi, ali zapravo ta silina je ono što ga je vratilo na javu. Hitro se odgurnuo rukama sa mjesta na kom je ležao, snagom koja mu je preostala. Suze su se slijevale jedna za drugom preko hladnih obraza, ali dio boli je još ostao. Dignuvši nogavice, nešto mu snažno prostruji kroz tijelo, te pomisli da ga je udario grom. Noge su bile prepune modrica i ogavnih podliva koje nije mogao objasniti, jer ih prije paralize nije bilo tu. Oblici su odgovarali čeljustima koje su mu drobile noge. Mržnja u njegovim očima koja mu zgrči facu je zaustavila jezivo drhtanje tijela. Začuo je zvukove, jasnije nego ikad. Sablasnost mantri i vibriranja zvuka koje su dolazile tačno ispod njega. Um mu se razbistrio iznenada, kao nikada u životu. Evokacije koje su ga progonile i ubjeđivale da halucinira i natjerale da pomisli da je izgubio razum nisu bile produkt njegove podsvijesti. Bile su stvarne, a sada je znao i odakle dolaze. Sumanuto je počeo da lupa petama o pod, ne bi li načinio buku koja će omesti staro i zlokobno stvorenje što ga je uvijek pratilo i igralo se njegovim umom, opsjedajući ga preko svijeta snova.

28.10.2016.

Prokletstvo sna - I dio

Huk sova je prožimao tminu. Izmaglica je prikrivala samo jedan prizor - dječaka koji je klečao nad tri kamena spomenika. Shvativši da mu tu leži obezglavljena porodica, njegov jezivi krik je razbio zidove sna i vratio ga u stvarnost. Probudivši se, mali Teodor je nastavio da plače, pokušavajući da dođe do vazduha. To je bio prvi san koji mu je ostao u sjećanju. Godine su prolazile, a on je ostao u istoj sobi potkrovlja u kojoj se dobro upoznao sa prokletstvom snova. Zima koja ga je okivala pri tonjenju u san nije jenjavala.

Ulaz potkrovlja i ulaz prizemlja kuće su bili odvojeni, na suprotnim stranama, tako da nikada nije znao šta se dešava ispod njega, niti je često viđao starce koji su živjeli tu. Starac je obično sjedio ispred svojih ulaznih vrata kad god je bio kod kuće, dok je starica rijetko napuštala dvorište oko kog je konstantno kružila, kao da nešto radi. Čak i u iznimnim situacijama kada ih je viđao, Teodor je prema njima osjećao neobjašnjivu odbojnost. Starica ga je znala promatrati kroz prozor kad god je napuštao dvorište. On ju nije primjećivao, ali je osjećao neugodnost, kao da mu neko prati svaki pokret. Kako su smežurane oči promatrale, tako su stare uši prisluškivale svaki razgovor iz tog potkrovlja. Bila je to jako čudna kuća, ne starija od šezdeset godina, ali kao da je imala svoju priču, zbog događaja koji su se odigravali u njoj. Nesvakidašnji nemiri i svađe ukućana su opravdavane stresom nametnutim zbog teškog života, pa i zbog podzemnih voda koje su proticale ispod tog zemljišta. Opravdanja poput umora i zaboravnosti su se nalazila i za nestanak, pa i iznenadnu pojavu pojedinih predmeta. Uvijek su tražena neka logična objašnjenja, a Teodor se šalio da je to kućni duh iz priče Isaka Singera. Sijalice su obično iskakale iz grla jer su prečvrsto ili preslabo zavrnute; papuče je skrila mačka, pa ih je nakon par dana vratila na identično mjesto, baš kada su kupljene nove, jer nisu mogle same nestati; flaša rakije je eksplodirala jer bila puna do vrha; stvari su se razbijale jer ih je propuh srušio, a što je stvar bila teža za pomjeriti, to je veći propuh bio. Jedne prilike Teodor je bio sam u kući i dovučen bukom u dnevni boravak ugledao je upaljen televizor, koji je prethodno bio ugašen. Na ekranu je bio samo snijeg i njegovo šuštanje. Pomislio je da je promjena u naponu struje bila odgovorna, normalno, nije kuća oživjela kao u horor filmovima.

Stvari koje su se dešavale Teodoru i put do kog su ga dovele, bile su pomalo ironične zbog imena koje mu je podareno. Često se zbog umora osamljivao, tražeći mir u knjigama i muzici koje su drugi ljudi posmatrali sa predrasudama. Njegov umor je bio psihička iscrpljenost koja je poticala iz spavanja, a razlog su bili snovi. Pomišljao je da mu snovi crpe život i često je tragao za nečim strašnijim od onoga što je viđao u njima. Pokušavao je da ih se riješi vježbama disanja, pa čak i meditacijom, no ništa nije pomagalo. Snovi su dolazili kada su htjeli i uprkos svemu. Ona je bila tu jako često – ta džinovska utvara koja ga je uvlačila u ambis snova. Znao je da dolazi svaki put kada se prevrtao u krevetu imajući osjećaj da mu pauci ulaze u uši. Od struka do glave ona je bila zavodljiva žena, u korsetu boje krvi, sa rubovima crnjim od karmina na njenim usnama, ali noge - jako duge i tanke, crne i čvrste kao koplja, to su bile noge pauka, baš kao kod crne udovice. Utvara koja je bila pola žena, a pola pauk, uvijek је pružala ruke ka njemu, ruke koje su bile omotane zmijama. Na javi je volio zmije, ali opasnost mu je bila jasna kada je ugledao istočne smeđe zmije, brze i agresivne, koje jure za prijetnjom i ujedaju je iznova i iznova i iznova... Kombinacija najsmrtonosnijih opasnosti mu je bila domaćin tog drugog, nematerijalnog svijeta.

Radnje snova su se često dešavale baš u njegovoj sobi. Kao malog su ga najčešće opsjedale vještice. Dolazile su po njega kada je bilo vrijeme buđenja i oduzimale mu glas. Kako nije mogao da vrišti i upozori roditelje i sestru, bio je suočen sa najvećim strahom. Nemoć da zaštiti porodicu ga je izjedala i kao malog. Gledajući ga kako izbezumljeno pokušava da vrišti i uradi bilo šta, vještice su sumanuto letjele po sobi, dok njihov smijeh nije postao toliko glasan da ga probudi iz sna. Nikome nije govorio da ga je u takvim situacijama boljelo grlo, kao da je u stvarnosti vrištao. Dešavalo se da ga nalaze u čudnim pozama dok spava. Ruke su mu povremeno bile u vazduhu, a češće savijene preko glave, kao da se od nečega brani. I sam je bio izgubljen nakon ružnih snova, pogotovo kada je nalazio krv na jastuku, koja je najvjerovatnije poticala iz njegovog nosa.

2015.

Crtež Bojana M.


Stariji postovi

Kolerični duh
<< 11/2016 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930


How much more can you take - Propaganda mind control
From the cradle to the grave - Poisoned fruits to kill the soul! The weak following the blind, Fearfull hearted empty eyed, In this mortal plane of slaves Life's opressors can not be destroyed!


BROJAČ POSJETA
10865

Powered by Blogger.ba